Kokice za majmune

Kokice za majmune

Nekada su cirkuski karavani putovali od grada do grada, razvijali svoje šatre na ledinama, ili parkirali svoje „kućice“ pored sportskih centara i ostajali tu danima uveseljavajući čeljad raznih dobi, donosivši u gradove malo privlačnog i mističnog čergarskog šarenila.

Prije koju godinu smo sinak i ja išli da uživamo u jednom takvom i sve je za njega bilo bajkovito i pretvaralo mu i tako velike oči u fildžane. Od tete sa neobično mnogo šminke i jos neobičnijim prstenjem na svakom prstu, koja nam je ljubazno „cepnula“ karte i uputila na mjesta, preko klovnova, pa one tete što visi na trakama i svakako se premeće, šećerne vune (a kud ćeš u cirkus, a da se ne zamažeš!), preko slončeta, kamila, ljutih tigrova, pa sve do spleta zmija, koje je ova isprepadana mama morala da posjeti i u pauzi... Pravi cirkus, onako baš, izistinski...

Uspomena koja se ničim ne može zamijeniti.

Kada svako u tom šašavilu zna svoje mjesto, kada je sve do savršenstva naštimovano, pa čak i ako se dogodi maleni kiks, vješti artisti se za čas snadju. A vi sjedite i postajete ponovo dijete nesvjesni koliko je krvi i znoja proliveno za sat, dva vašeg uživanja.
Prije dva dana nas ispred školske kapije dočekaše dvije djevojke dijeleći šarene letke. Cirkus Arena... U automobilu, parkiranom tik uz kapiju, sjedio je mladić mazeći se sa majmunčetom (rekla bih da je kapucin, majmun, mislim). Ah te sreće, cike i vriske! Na dječiju žalost, a sreću svih nas željnih malo osvježenja, pade kiša nalik na monsun i cirkus odložiše za večeras...

Da nije odložen, možda i ne bih pogledala letak... ovako sjedim i gledam šta ćemo to moja djeca i ja gledati doveče... Samo večeras u našem gradu...
Super lajt šou i svjetska muzika... hm... dooobro... Misteriozna leteća fatazija... aaajde... Tropske životinje, Riki, nadam se blebećuća Ara, gmizavci nečasovi, majmuni i jedan klovn...
Kako god, ima još vremena do večeras. Jeste da počinjem lagano da gubim strpljenje zbog kao kontrakcija učestalih pitanja: „A koliko još ima... A kada TAČNO počinje cirkus... A jel' sada krećemo???“ Razmišljam o parkingu, o tome kako blage veze nemam gdje je tačno taj stadion, kome će se pripiškiti u nezgodno vrijeme, hoće li biti pristojni i naravno, koga ću da umlatim ako mi se djeca u pola predstave pomame da idemo kući...

Tri mame i petoro djece, nekako se smjestismo visoko na tribinama. Džemperiće im stavismo pod guze, ogrnusmo ih svojim kardiganima, ali predstava ne poče... Na sredini terena skromna scenografija, jedan reflektor i jedan stroboskop. Doobro i to može da bude lajt šou...Crni paravan sa jedim žutim mjesecom i osam našivenih zvjezdica... Dve aktivne zvučne kutije, onakve kakve mi muzičari koristimo kada nastupamo u malim, zatvorenim prostorima... Amaterski cirkus, jedan od onih koje možete gledati po hotelima i dječijim odmaralištima. Oko nas nestrpljivi mališani sa samo jednim jedinim pitanjem: „A kad će majmun?“

Uz čuvenu muziku iz filma „Odiseja 2001“, program poče, ali se ne pojavi majmun sa koskom! Šalim se, naravno. Ovo jeste bio amaterski, skromni cirkus, ali uživali smo u trikovima vještog madjioničara! Da još kako zna znanje, pokazao nam je hipnotišući sedmogodišnju djevojčicu koja je poslije levitirala na koplju! Bravo! Bockanje noževima, zapaljenim kopljima, nestajanje u kutijama, sve već odavno poznato i vidjeno, ali dobro odradjeno...
Svoju tačku je imala i malena balerina...
Kako je program odmicao, tako je sve više djece silazilo na teren... Katastrofa i sramota. Jer, iako ovo nije onaj strašni, veliki cirkus, zaslužuje poštovanje. A neki roditelji jednostavno toga nisu svjesni...

Vidjeli smo Aru Rikija, ali ništa nije pričao... Vidjeli smo malenu iguanu ( jedna turbo pevaljka ima sličnu), i još manjeg krokodila. I dok ih je dreser nosao okolo da ih vidimo i mi sa gornjih tribina, „rep“ radoznalih mališana za njim je bio sve veći...
Kada je na red stigao majmun, nismo mogli da vidimo kako vozi bicikl, motorčić i auto od gužve koja je stvorila ispred improvizovane bine...
Slika i prilika našeg društva...
Ako ne napraviš preveliku pompu oko sebe, ima da ti sruše scenografiju!
Tuga i sramota... kao da su djelili nešto besplatno....

Virkasmo mi sa gornjih tribina i dočekasmo kraj, kada je najavljeno da djeca mogu da se slikaju sa majmunom, čija je popularnost bacila u sjenku činjenicu da ne vidjesmo klovna...
Mojima na pamet nije palo da se primiču preslatkome primatu , ali prijateljicin sin je bio hrabar i raspoložen za slikanje!
Grickali su kokice i čekali red, kad mangup u farmekama ote Danilu kesu kokica! I dok se on kikotao zbunjeno, moja ćera je počela da vrišti kao da joj je iščupao ruku, a sin je zdimio takvom brzinom, da sam sada sasvim sigurna u njegov najveći talenat! Koja košarka i fudbal, ovaj malac će da trenira atletiku, ljubi ga majka plašljivog!
U kolima su, puni utisaka zamjerali jedino „nevaspitanoj djeci“ od koje nisu mogli sve lijepo da vide. I otimali se oko kokica... dabome...

Ima cirkusa raznih... Velikih i malih.
Onih u kojima pomoćnici nose vodu za slonove i onih u kojima majmuni otimaju kokice.
Iza svakog stoje ljudi koji su Bogom dani za to i koji vrijedno i naporno rade i uvježbavaju svoje tačke.
Doći će nama opet neki veliki cirkus, sa gatarama, tetama na trapezu i strašnim lavovima...
I sasvim sam sigurna da niko neće pustiti dijete u arenu, da izbliza vidi splet zmija, ili kralja životinja... Frka... jel' da?
Ali ima nešto što je važnije od samog straha... A naš narod tu osobinu izgleda ne pozanje...

Poštovanje.

Respekt onome ko je došao da nas oraspoloži, zabavi i pokaže nam svoje talente... Pa čak i kada takav pripada „lakoj“ amaterskoj kategoriji...
Sjetih se da je jedna Jazz diva u jednom „anderhilskom“ klubu prekinula koncert zato što je narod toliko pričao, da nije mogla ni sebe da čuje... Sjetih se zašto radije čekam posljednje dane projekcija filmova u bioskopu... I zašto odavno nisam bila u pozorištu, a ima predivnih predstava...

Ako ne zauzmeš ozbiljan i odbojan stav (koji je poznat i kao oružje za prikrivanje nedostatka duha), ima da te rastrgnu, izgaze, zavire iza zavjesa i otmu ti kokice... Pa ti vidji što ćeš...

Tagovi :

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.