Šoping na “dodjem ti” ili
“Izrataj” mi to do nove godine... ako može...

Piše: Kaja Milačić
Šoping na “dodjem ti” ili<br>“Izrataj” mi to do nove godine... ako može...

Kad malo bolje razmislim, poenta potrošačkog društva i jeste kupovina na „dodjem ti“... Na rate...
Jer neki proizvodi nikada ne bi našli kupca da trošimo samo ono što zaista imamo u datom trenutku... Jer  bi i ovako ojadjen pripadnik takozvane srednje klase (decenijama na samrti, al' nekako se ne da.. kao Djekna, baš...) značajno umanjio svoja zalaganja na radnom mjestu, pa bismo svi  djuture, bez izuzetka pošli u... Honduras...

Prevrćem listove moje “crne sveščice“ i podilaze me žmarci... Tamo 400, ovamo 150, tamo 100... Kad, kako, odakle... jesam li normalna... nameću mi se upitne riječi, ali kao što pjesma jednom reče:
„Od nameta nema selameta..“
No upri, radi, rastegni, rasporedi... ko ti je kriv kad ti mozak ima kasno paljenje, a oči zacakle kao božićne lampice kad dobiješ informaciju da sve možeš imati na odloženo plaćanje...

Rijetki su oni kojima je novčanik „čaroban“, te u njemu uvijek imaju daleko veći iznos od onog koji je na ispostavljenom računu. Ovo nije priča o njima.
Još su redji oni koji imaju koverte u koje odvajaju teško zaradjen novac za unaprijed mudro osmišljene (tri puta izmjerene) kupovine. Ovo nije priča ni o njima.
Ima i onih koji su do guše u kreditima za stan... Lišavajući sebe svakog luksuza, svaki cent mjere kvadratnim centimemetrom budućeg životnog prostora... Njima se iskreno divim, jer u današnje vrijeme kada je jedino izvjesno da se zemlja i dalje okreće (mada neki i to mogu za čas da dovedu u pitanje...), oni ulaze u rizik kupovine nečega što je daleko precjenjeno ( naravno da mislim na „kvalitetnu gradnju“ ) i što im brzinom svjetlosti može biti otudjeno... Jasno, ovo nije priča ni o njima...

Ovo je priča o nama, većini kreditno (ne)sposobnog gradjanstva, uglavnom ženskog pola. Ovo je priča o platama koje svakog mjeseca stižu do u cent umanjene ( često i svedene na par desetina eura) za rate kredita datog na nešto što nam je u trenutku „kupovine“ predstavljalo prijeku potrebu, a sada nas samo nervira... O honorarima koji i kada stignu, odmah imaju nedvosmislenu namjenu, a nama ostane ako ništa, onda briga manje pred spavanje.

Gospodin Milačić, sjedi preko puta mene, udubljen u svoja posla i u svoj lap top. Ne usudjujem se da ga pitam za mišljenje o ovoj temi, zato što odgovor znam unaprijed... On je sposoban trgovac... Možda i najbolji kojeg poznajem. Prodao bi Eskimu polovan „Obodov“ frižider bez mnogo ubjedjivanja... Po cijeni novog, naravno... Za mene kaže da sam san svakog ko se bilo kakvom prodajom bavi...
Moj dobri pokojni otac je često tužno isticao kako bih potrošila milion dolara pet minuta pred zatvaranje tržnog centra... Kao da je to neki problem... Samo kad ih imaš...

Jedna stvar me užasava...
Pojavi se putujući prodavac parfema i sve se odjednom počnemo prisjećati kada smo posljedni put sebi priuštile ONAJ PRAVI (iako to po pravilu i nije bilo tako davno). Svjest o tome da to možda i nisu originali kao što isti odgovorno tvrdi, za čas iščili pred šarenilom pakovanja i mirisima koji će izlapiti taman nakon što nam putujući trgovac okrene ledja...
Nema veze što djeca neće da piju sokove, sokovnik je MUST HAVE svake porodice posebno u ljetnjem periodu kada se pijace šarene od voća! I prvih nekoliko dana nam je svima jako zabavno (iako se sokovi uglavnom prosipaju) dok onako porodično dovlačimo voće, pa ga peremo, čistimo i cijedimo i divimo se bojama u čašama. Taman negdje u vrijeme predvidjeno za prvu ratu, počnemo da kukamo na sopstveni porod... Te kako su razmaženi, te kako bi popili galone gaziranih bljutavština, a ovo prirodno što se trudimo da im priuštimo neće da okuse! Čak ni kada nam ista ta djeca proparadiraju kroz kuhinju ljepljiva od lubenice ili sa oglodanim jabukama u ruci, ne mijenjamo izjavu, jer SOKOVNIK KOŠTA  toliko i toliko... 
Jasno, nije problem u njima...
Ni u trgovcima...
Ni u buticima koji daju robu na odloženo plaćanje...
Ni u firmama koje se bave akviziterskom prodajom kuhinjskih i malih (a i velikih) kućnih aparata...
Jasno, problem je u nama...
Samo.. kako je nastao, zaboga?

U dvije i po rečenice mogu da Vam objasnim kompulzivno gomilanje hrane po zamrzivačima „sandučarima“  i ostavama naših roditelja dalekih sedamdesetih i osamdesetih... Iako je svega bilo i na pijacama i u mesarama (a i plate su bile plate), davalo se daleko više novca na pola teleta (iskasapljenog do neprepoznatljivosti „stručnim“ rezovima dežurnog „mesara“ uz komšiluka, pa onda u grubim smandrljanim komadima pakovano u kese i zamrzavano). Od povrća i voća dovučenog sa sela su se pravile zimnice koje su nerjetko propadale po ostavama i balkonima... Al' bilo je važno da se ima...

Jer oni su naučili šta znači biti gladan...

I danas čini mi se ima ostataka takvog ponašanja... Pred svaku i najmanju najavu „krize“ umjesto litar, kupuje se pet litara ulja, deset kilograma brašna, šećera i ostalog...

A u krizi živimo...
Ne samo mi, čitav svijet, liše onih sa „čarobnim“ budjelarima...
Da je kojim slučajem DJEVOJKA SA ZELENIM ŠALOM  bila iskrena prema sebi  vjerovatno nikada ne bi ni postala notorna šopingholičarka.
Da je samo u jednom trenutku zastala i razmotrila prioritete, ne bi ganjala rasprodaje krpica sa potpisima. Za mnogo manje uloženog novca bi provodila vrijeme na kafi sa prijateljicama. Ali, ona ih, kako sam iz filma (ups, zaboravih naslov, ali ima veze sa šopingholičarkom) uspjela da skontam, baš i nije imala...
... Iz priloženog možemo zaključiti da kupovinama  na „dodjem ti“ nadomještamo nešto sasvim drugo što opet nema ni jednu jasnu dodirnu tačku sa robnonovčanom razmjenom...

Punimo „rupe“ iz kojih su poispadali poput mliječnih zuba zaboravljeni prijatelji, neostvarene ambicije, vrijeme kojeg čini se nikada nemamo dovoljno, kao i život kakav mislimo da zaslužujemo, a nepravedno nam je uskraćen. Pokušavamo da podignemo sopstveni standard „na mišiće“ iako smo svjesni da ništa od toga neće promjeniti ulogu koja nam je sticajem okolnosti i bez naše saglasnosti dodijeljena.

Često smo u stanju da napravimo mali krah porodičnog budžeta vodjeni samo dobrim namjerama...

„Jao, super je pegla! Koliko je? A na koliko rata? Au, pa to neću ni osjetiti!“...
A onda se uz peglu (novu i nerijetko manje kvalitetnu drugaricu one stare, koja sasvim lijepo pegla, samo kad je uzmete u ruku!) nekako nametne i ...
pekač za picu (kao da nemamo rerne, struju plaćamo klikerima, a pice pravimo češće nego ijedna  picerija!),
mikser (6 brzina, sa posudom... a kolače pravimo samo u snovima...),
„firmirani“ kupaći koje vjerovatno sa neke gomile kineske robe donosi komšinica Mica (jao, boja je vrhunska, a i  model...sad...malo mi je tijesan donji dio, ali da ako skinem koje kilo...),
pa se redjaju parfemi, kreme, haljine, sandale, majice za klince (operi dva puta i koristi kao krpu, al' šta mari, izašle su na oko 5 eura mjesečno... do nove godine)... Spisak se naravno širi artimetičkom progresijom, sume minimalne, a rata sve više. Na kraju se i zaboravi šta je sve „trgovano“ a krajnja suma koju treba izdvojiti svakog mjeseca nadmaši mjesečna primanja...

Ostajemo da prelistavamo sveščice, da se prebrojavamo, oduzimamo, dodajemo, snalazimo se, dovijamo. I gotovo svaki put kada iskeširamo posljednju ratu (zaklinjući se da je ovo zaista POSLJEDNJI PUT) i tako zatvorimo jedan krug nebuloznih izdataka, lepršavo i nepromišljeno kao tinejdžerke upadamo u drugi...

Jesam li u pravu za ove „rupe“, ima li to veze uopšte sa emocionalnim prazninama, teretom koji vučemo od djetinjstva ili prosto ženskom potrebom da sve oko sebe i sebe okiti do blistavosti (iako nam to ne uspijeva svaki put), ili je stvar u neskladu u kojem stoljećima funkiconiše upravo potrošačko društvo, ostavljam stručnijima da riješe.

Ja ću, kao  i moja kuma i nekoliko prijateljica, onog trenutka kada isplatim sve svoje dugove, po ko zna koji put obećati sebi da mi se ovakve stvari neće ponoviti... nikada više... A onda će mi pred očima zalepršati haljina koju trenutno ne mogu da priuštim... A onda će mi prodavačica ljubazno i nemametljivo reći da mogu da je dobijem na rate... Do nove godine...
Do koje nove godine, zaboga ženo?

Kaja Milačić
Kaja Milačić
Pjevačica i tekstopisac

Ostale Kajine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/dnevnik-najocajnije-domacice

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.