“Marko, spremaj se za školu, šta radiš dijete?“
„Evo mama! Vumbao sam nešto ovuda...“
„Šta si radio???“
„Vumbao...“
„Šta ti je to?“
„Ma znaš ono : Ja vumbam, ti vumbaš, on vumba, mi vumbamo, vi vumbate, oni vumbaju... VUMBOLOGIJA! Kako ne znaš? Pa to se uči u prvom razredu!“

Gledao me sasvim ozbiljno, ali mi nije promakla šeretska iskra u njegovom oku. I prije nego što sam bila u stanju da bilo šta izgovorim, moja djeca prsnuše u smijeh likujući jer su me još jednom ostavili bez teksta!
Vumbologija je inače nepostojeća i ničemu služeća tvorevina morske zvijezde Patrika, Sundjer Bobovog najboljeg druga. Naravno, ni na kraj pameti mi nije bio „skockani“ i nemojte me pitati šta mi je sve prošlo koz glavu dok mi ova misteriozna „nauka“ nije objašnjena...

No, ovaj naoko bezazleni dogadjaj me je naveo da se zapitam koliko zaista znam o svojoj djeci. Znam koje igračke vole, koje bajke, koje crtaće. Na šta su alergični, šta vole da jedu, piju i ostalo... Ali izgleda kako mi nešto jako važno promiče...

Ne znam kada se dogodilo da Lena crta krave, ovce i zmajeve (naravno) pronalazeći iznenadjujuće jednostavna rješenja za duhovite, jasne i precizne crteže! Propustila sam nešto i sada me Marko povremeno iznenadi i „baci u rebus“ inteligentnim, britkim i potpuno jedinstvenim smislom za humor.
Djeca rastu i upijaju, a mi smo nekako stali...

Motor radi, predjosmo na automatsko mijenjanje brzina, nepogriješivo pogadjamo krivine, ali se čini da često nema nikoga za volanom... starimo...

Nikada nisam imala potrebu a ni  namjeru da postanem „Veliki Brat“ sopstvenoj djeci i da im 24/7 čučim nad glavom „peglajući“ njihova htijenja i smijenja i prateći svaku njihovu i nedovršenu misao. Nisam ni od onih ambicioznih roditelja koji svoju djecu primoravaju na sportove, muziku i ostalo... Vjerovatno sam jedina iz muzičke branše čija djeca ne pohadjaju muzičke škole... pa šta! Ako ih budem prisiljavala, napraviću problem i sebi, a i njima...
Ali  nije zgoreg da malo pogledam kroz njihove naočare.

Smijemo se svi slatko kada čujemo za one astronomske telefonske račune kada djeca zovu hot line, ili posjećuju pornografske sajtove, a malo kome padne na pamet da se to ne dogadja „tamo nedje“ i da istu stvar mogu učiniti i naša djeca!

Prije ili kasnije će saznati za „rabote ispod jorgana“. Iako nisam psiholog, mislim da je za jednog osmogodišnjaka podjednako poražavajuće ono što može da otkrije bauljajući po internetu, kao i tradicionalno bajkovit i stupidan odgovor koji uključuje pčelice, rode i kupus...

Čula sam prije neki dan desetogodišnjake kako raspredaju o „onim stvarima“ i to ne onako uvijeno, nego zalazeći tako duboko u eksplicite da me je bilo sramota... A čekala sam sina ispred škole...

Znam i šta će većina reći... rastu djeca, svašta vide na televiziji...  A televizije... neka su nam zdravo... i reprizno...
Nekome je ovo  beskrajno smiješno...Pa, samo se sjetite nas! I pogledajte malo bolje mališane! Potpuno je normalno da se dječaci i djevojčice do nekog ranog puberteta „mrze“. I šta im sve malene glave pate kada u normalnoj fazi odrastanja nalete na spam, virus, preopterećenje memorije? Kuku, gdje ja odoh... Većini je, na žalost ovo teški tabu. Žmure i puste da stvari „idu svojim tokom“, blaženo nesvjesni da je taj „tok“ u stvari najava bujice koju neće moći da zaustave!

Djecu treba edukovati...
Razgovor, blagovremeno obavještavanje o svemu što može da im „izviri“ iza ugla, usmjeravanje i podrška.
E, kvaka je u ovome blagovremeno!
Oni bre rastu na oči, kao korov!
Lijepo kažu babe... mala djeca, mali problem...
Manje informacija, mirnija glava...

Vjerovatno je našim majkama bilo „banja“, jer smo imali dva TV kanala i crtani u 7,15!
Biblioteke, kao osnovni i neiscrpni izvor znanja i zabave, nam nisu bile onlajn,  nego si morao da špartaš do njih, suočiš se sa namrgodjenom bibliotekarkom koja je ljuća od Kerbera branila prijevremeni ulazak u prostoriju sa knjigama za odrasle! A onda, kad ona ocjeni da ti je vrijeme, iz tog dobro čuvanog trezora donosila jednu po jednu...
A danas sve pršti od informacija.. uglavnom suvišnih...

Čitava moja generacija (makar većina) je poštedjena najstrašnijeg poroka, jer nam je blagovremeno  u ruke stavljana knjiga „Mi djeca s kolodvora Zoo“ i sve nas ostavljala zgrožene, ali prilično dobro informisane! Na žalost, većina roditelja nije dovoljno upućena i misli da će vikom, prijetnjama i batinama načiniti uzorne gradjane od svoje djece... A često postignu potpuno suprotono onome što su namjeravali....

Godinama se nadam da će se neko sjetiti da je ponovo štampa ili da ću naći ono čuveno hrvatsko izdanje (otud kolodvor)! Postoje i savjetovališta i razne organizacije, postoje i druge pametno pisane knjige, ali ova je kao biber na cucli varalici!

Vidjam po Facebook-u one copy-paste statuse: „ Svi mi koji smo se igrali u pijesku, igrali lastiš, školice...“ i pitam se, zar je moguće da smo postali nalik na svoje roditelje? Da li je moguće da ne kapiramo da smo iz prošlog vijeka?
Svoju djecu ne mogu da pustim ispred zgrade da se igraju, jer je tamo magistrala...  Ne mogu da se igraju ni iza zgrade, jer tamo je „pit stop“ manitova podgoričkih... Ulice, parkovi, gradovi odavno nisu „sigurni“ kao što su bili u vrijeme dok smo mi odrastali. Nema tu šta da se priča...
Moja ćerka neće igrati lastiš, kao što ni ja nisam igrala „piljaka“ ili kako se već zvala nerazumljivija mi od bejzbola igra o kojoj mi je otac pričao...

Ima jedna nemjerljiva razlika u vaspitvanju. Onom kako smo mi bili vaspitavani i ovom kako vaspitavamo sopstveni okot...
Strahopoštovanje...
Gdje je to nestalo, zaboga? Ono, kad te majka pogleda, a ti se pretvoriš u miša, ma buvicu i samo trepćeš jer znaš dje si zabrljao i znaš šta ti sleduje... Znam, pretvorilo se u Vumbologiju!

Pa dobro, meni ne smeta... Sve, samo da ne bijem! Ako nemam vremena da malo vumbam okolo sa svojom djecom i tako saznam kud im misli lete, pa im onako sasvim neprimjetno i  na kvarno skrenem tok, onda sam izvumbala za vazda...