Koju količinu buke ljudsko uho može da podnese?
Do koje mjere možemo istu da tolerišemo, a od kojeg decibela naše tijelo nesvjesno reaguje stavljanjem ruku na oba uha, podizanjem ramena i rafalnim psovkama za koje nismo ni slutili da su nam u repertoaru? I da li u dvadeset prvom vijeku „buka“ (kojom smo svakodnevno okruženi) ipak nema mnogo veze sa količinom decibela? Naravno da Vam neću dati naučna objašnjenja, samo ću reći da mislim da je treba mjeriti količinom očuvanih nerava slušaoca...

Moćne klime mesare ispod našeg stana više smetaju komšinici sa trećeg, nego nama čija mačka uredno šeta po nastrešnici istih... Možda to i ima smisla, jer njoj zvuk stiže odbijen od susjedne zgrade... a nama vibrira pod, kad se malo primirite...

Majstori koji su ovih nekoliko dana upošljeni da prekopaju ulicu i postave neke kablove ili cijevi za nešto, česta su tema komšijskih razgovora:
„Aaaaa, što je ovo, ne mogu svoje misli od njih čut! Pa hoće li to završiti više?“
A majstori su odnijeli svoje „hilti“ bušilice i dok čekaju nadredjene da im zadaju novi zadatak, dijelom iskopane zemlje su nasuli ivičnjak preko koga svi prelazimo kolima do parkinga i tako naše točkiće poštedjeli muka, truckanja i  razbijenih auspuha. Niko ih to nije molio, pa ipak dobri ljudi vidješe da imamo problem, pa nam ga riješiše... i bi dobro, no niko na to ne reagova... Ali zvuk razbijanja asfalta će komšiluku dugo izazivati ružne uspomene...

Mama me je redovno opominjala zbog pjevanja iz sveg mozga dok se penjem stepeništem zgrade. A stvarno, svaki sprat je imao različitu akustiku, glas mi je mijenjao boju kako sam prelazila stepenike... Ali, smetala sam baba Lali. A baba Lalina vrata su uvijek bila sasvim malo odškrinuta, ona je po hodu već znala ko je ušao u zgradu i kod koga ide... Baba Lale odavno nema, ni u starom kraju na Karaburmi odavno nisam bila, pa ipak obuzdavam svoju djecu svaki put kada udjemo u našu zgradu... Utišavam ih čak i kada se zarazno zakikoću, jer ko zna iza kojih vrata je inkarnacija Lalina...

Mobilni telefoni su odavno naša stvarnost i sasvim obična pojava, pa ipak ima ljudi koji su (po pravilu na pogrešnim mjestima i u pogrešno vrijeme) spremni da se „zore“ istim neprirodno glasno razgovarajući. Bioskopi, pozorišta, prodavnice, čekaonice razne... Gdje god je poželjna kakva takva ili apsolutna tišina, iskoči glava koja se na brat bratu, 80 decibela raspravlja sa nekim (nerijetko pomislim kako je sa druge strane tišina ili imaginarni prijatelj) oko stanja na berzi, porodičnih problema ili slično.... Očito da ovakvi smetaju, ali začudo ih niko ne opominje... Kod nas se mnoge stvari „rješavaju“ retroaktivno, pa će tako oni kojima je dotična „pričalica“ uzdrmala ganglije, tek na povratku kući započeti diskusiju o „nevaspitanom galamdžiji kojem treba uzet oni mobilni i stavit mu ga u š....“

Fiziku mi je u srednjoj školi predavala žena zbog koje sam zamalo zamrzjela i sam život, a ne samo fiziku... Uvijek prilično povišenim tonom prirodno piskutavog glasa, ova je žena  inerciji dala novo značenje.... Svako tijelo u stanju pištanja ima tendenciju da pišti do beskonačnosti... Možda ipak nije bila toliko loša, kad se ja sasvim jasno sjećam osnovnih zakona fizike... Piskutavo...

Ima jedan sportski komentator, čije ime neću pominjati, ali kako ih ima više na taj kalup, slobodno zamislite najbližeg koji odgovara opisu koji slijedi.
Ako je pao gol, onda pada i mikrofon i neizostavno mu slijedi mijenjanje membrane, jer je oduševljeni komentator zaurlao, kao da mu je neko iznenada prosuo kofu ledene vode za vrat! Ako je u publici teniskog meča vidio neko poznato lice, onda će u krešćendu da nam skrene pažnju sa meča, opisujući do detalja posljednjih deset godina  života i rada ni krivog ni dužnog mrča iz publike...
Isti je u stanju da u samom finišu trke na 100m, izdeklamuje kompletnu porodičnu anamnezu plus muke sa dopingom takmičara, koji evo, junačina, juri sve ove što predjoše liniju cilja...
Najmilije mi je bilo gledanje otvaranja OI sa njegovim inteligentnim „opaskama“... „Evo sada vidite Crnu Guju kako stiska jednu dirku....“ zaurla oduševljeno, a ja dreknuh :“ Dušo, to je Rowan Atkinson, čudo kako se nisi sjetio da čovjek pored glume vozi i auto trke!“ (ovo je bilo sasvim lično, nadam se da će mu neko prenijeti). Kako god, ja protiv „Duše“ ništa lično nemam. Štaviše, postao je sastavni dio idiličnih porodičnih (ne tako tihih) popodneva. Mama piše ili pegla, djeca crtaju ili igraju neku samo njima jasnu igricu online, a tata uživa gledajući atletiku, fudbal ili beskrajno smiješne dizačice tegova... Zvučna pozadina je naravno, ON koji udišući vazduh nasušni na neočekivanim mjestima veze kao „singerica“ i to nova, dobro razradjena.
Kao što je čitavoj mojoj generaciji ostala u genima trajno upisana čuvena rečenica „Ma ljudi je li to moguće!!!??!!?“, tako će naša djeca pamtiti mnoge sportske dogadjaje zahvaljujući strasti i dernjavi našeg dragog i jedinstvenog ... Duuuše...

Moram da pomenem i „pacijente“ željne pažnje, a svjesne kako su iste sasvim malo ili ni malo dostojni. Oni će na svakom skupu da razgovaraju kao da im je sagovornik na južnim, a oni na sjevernim tribinama, teatralnim tonom, prilično oskudnim rječnikom. Teme su uglavnom beznačajne za okruženje, ali će oni vješto, kao srednjevjekovni glumci da privuku poglede na sebe... Nema veze što iz većine tih pogleda mogu pročitati jasnu poruku ili pitanje :
„Šta se dereš, majmune?“, dotični, ili dotična ne posustaje i ne propušta priliku u kojoj se osjeća važnijim od cara! To što je govronik nedje zaturio slušni aparat, a uz njega i naočare, druge ne treba da tangira... On čuje selektivno, samo ono što mu odgovara, a i vidi taman do čašice ispred koja ne smije biti prazna, koliko god je potezao...

Živimo u vrijeme „napredne“ tehnologije koja je sama po sebi prilično bučna i tandrkava... „Bešumni“ vodoklotlići nerjetko izazovu muljanje neujednačenog pritiska po cijevima, pa začujemo nedje iz zidova arlaukanje nadljudske zvijeri, nalik na Vukija iz Zvjezdanih Ratova. Usisivači, mlinovi za kafu, centrifuge veš mašina (ponekad zvuče kao avioni u polijetanju, a ponekad uz opasno pocupkivanje iste u svoju pjesmu dodaju i lupanje), fenovi za kosu, hipnotički ( uvijek preglasni za mamin ukus) zvuci Nintendo i Sony igrica, neodgovorni vlasnici automobila sa ojadjenim auspusima ili škripavim lamelama, motoristi koji obožavaju da se „pokažu“ tamo dje je najviše naroda (a dje bi drugo)... Spisak bi bio predug, čak i za moj ukus... 

I kako se branimo od sve te galame? Ne znam za druge, nadam se da oni srećniji i pametniji imaju nedje neko tiho i mirno selo i kućicu pride... Uh...
Ja stavim slušalice i pustim sebi AC/DC kada komšinice udare po turbo kukumavkama. Stavim slušalice kada Marko i Lena naprave Nintendo turnir... Stavim ih kada je na programu fudbal, kada se ispred zgrade parkira neki zaljubljenik u gorenavedenu zvučnu pojavu i svoje točkiće, pa turira do besvesti... Kada udjem u supremarket u kojem trešti muzika koju ne volim, kada čekam u redu za dokumenta, a oko mene nervozan svijet galami... I onda tako ošamućena od „glavomlat“ muzike (kako je moja baba zvala rock), ne čujem ni svoje misli... i banja mi...
Bukom protiv buke... kad nema druge...