...Na kolicima, dok sam pridržavala porodično pakovanje toalet papira i ostale potrepštine koje mi je ošamućeni, srećni i zbunjeni muž donio odvezoše me do sobe... Tamo, na već poznatim „krevetima“ Bilja, koja je rodila Balšu na stolu do i ja se „otimasmo“ oko prekuvane pašte, nemasnog sira i toplog miljeka.. Dobro, nismo se otimale, ali prvobitno zgražavanje nad onim što su nam donijeli i ljubaznim riječima:  „...pojedi ti, ja ovo ni mrtva...“ zamijenilo je gotovo animalno gutanje bljutavog doručka i ispijanje toplog mlijeka (koje inače ni snu ne bih popila). Instinkt za preživljavanjem ne bira mnogo...

Po pravilu, ( nikada mi neće biti jasna ova misterija, ZAŠTO??) svako novorodjenče zakači fiziološku žuticu. Neko prodje bez velikih problema, a moj je junak riješio da tih prvih dana šeta jako visoke vrijednosti bilirubina.
Bilja i maleni Balša sa kojima smo se divno družili dva dana otišli su kući, a Milačići su još jednom postali inventar ...

Krečili su, usput da vam kažem.. i farbali stolariju...

Gledala sam kako neke žene „muku muče“ sa nabujalim kolostrumom, a meni treći dan, treća bljedunjava kap... Ništa. Gledala sam kako su neke sestre objašnjavale drugim porodiljama kako da masiraju grudi i logično čekala svoj red, ali ni jedna upućenija u ovu problematiku mi nije prišla... One ljubaznije su savjetovale šta da jedem kako bih pokrenula mliječne žlijezde da rade, izvještavale me o tome koliko je Marko popio zamjene za mlijeko, krišom me vodile u takozvane „apartmane“ kako bih se okupala u čistom i ušunjavale u boks sa bebama da ga vidim, jer je sve više vremena provodio kvarcajući se.
Pritisak je ponovo počeo da divlja i davali su mi Metildopu, koja mi za pola sata spusti pritisak sa 190/100 na 100/60, pa isti u roku od dva sata opet lagano dohopsa do onih viših, vrtoglavih vrijednosti... Moždani udar na pomolu... O internisti, iako sam ga tražila, ni riječi... ili je i dolazio, al' sam ja spavala...

Bilo mi je više nego gadno da me peru i donose mi gusku, kao da sam ne daj bože na umoru, pa sam odlučila da se za te stvari snadjem sama... Tuš kabine...
I tako dodjoh do spremačica... uvijek su tu da rade, čiste, pomognu da  ustanete iz „kreveta“,  opominju kada dolazi vizita, kada zabudalite i ostavite mobilni na vidnom mjestu. Jedna me je „grdila“ i govorila kako jedva čeka da mi vidi ledja ( i tako mi svjesno podizala moral) jer je od mog linjajućeg (a novog) bokserskog bade mantila posteljina poplavjela, a pod vazda bio zasut sitnom „prašinom“. Ne mogu da griješim dušu... te žene rade, ne staju.. Ali ne mogu da izmisle novu posteljinu, nove  krpe i sredstva za čišćenje i dezinfekciju i ne mogu da svaki minut virkaju u tuš kabine koje porodilje ostavljaju krvave za sobom!  Zaboga, porodile smo se, nismo smrtno bolesne! Nije teško makar isprati za sobom...  Al' i to preživjeh...

Da li zbog urodjene averzije prema bolnici, nehajnom pristupu nekih ljekara i sestara ili čega već,  lagano uplovih u stanje post porodjajnog bluza, baš u tim sobama i hodnicima...
Sedam dana smo već bili tu i u suzama, koje nisam umjela da obuzdam ( da sam tražila psihologa, sprdali bi mi se i preporučili odmor u Dobroti, vjerovatno), kucnem oprezno na vrata boksa sa bebama i otvori džin iz bajke o čarobnom pasulju... Dežurna pedijatrica... pedijatarKA.. kako god...

„Molim vas, recite mi, beba Milačić... koliki mu je bilirubin izmjeren jutros?“
„Žut-je-ne-idete-kući!!!!“ odvrišta piskutavi džin pokazujući  rukom ka  sobama...
OK, ona misli da sam mentalno zaostala... pa dobro... 
„Bi-li-ru-bin....“ brišući suze rukavom razdvojih riječ na slogove, kako bih je usrećila i uvjerila u ispravnost mišljenja o mom mentalnom stanju...
I dok mi se srce cijepalo na komade od želje da prigrlim svoje čedo i nestanem odatle, onaj od pokojne majke naslijedjen, blesavi duh me je naveo da gorepomenutog džina zamislim kao vogonskog zapovjednika iz „Autostoperskog vodiča“... „Samo da mi ne recituje poeziju...“ pomislila sam, ali mi  nekako i nije bilo smiješno kao što je možda sada vama koji ste ovu knjigu čitali...
Jela iz svekrvine kuhinje su mi bila spas i utjeha u tim danima. Posebno juneća čorba. Jesu me neki gledali poprijeko, a neki upozoravali na dolazak ljekara, kako bih sakrila šerpice i ostalo, jer je zabranjeno unositi hranu...  U meni se rodio inat i nisam marila. Jela sam toplo kad mi donesu, a i hladno, ako što ostane i sakrivala šerpicu i kašiku ispod pokrivača kada naidju vizite... Spavaćice koje mi je svekrva prala i donosila mirisale su na kuću, na ljubav...

Čini mi se da mi je tada i postalo jasno kako se od mene, (ne generalizujem, ali u nekim slučajevima je bilo očigledno) obzirom da sam javna ličnost, očekuje „poseban tretman“, kako bi mi isti bio uzvraćen. E pa neću tako da se igram! Ja sam  porodilja, ništa drugačija od drugih. A ovo ovdje je VAŠ posao. Tačka.

Osmi dan, mlijeka nema... Bradavice ispucale, krvave... U šali kažem sestri koja je donijela bebe na podoj da sam rodila vampirče... Ništa njoj ne znači što moje dijete danima sisa samo krv...

„Svaka majka IMA mlijeka za svoje dijete!“ kaže nezainteresovano...

To im je mantra.. . Lijepo...  Ali i dalje mi niko ne priskače u pomoć. I riješim da se sama postaram...
Sjednem fino na krevet, izvadim „bliznakinje“ (upozoreni ste na eksplicite!) i krenem da radim ono što su neke sestre učile druge porodilje... Masiram ovako, onako, niti boli, niti ičega ima...
Samo majstor koji farba dovratak i pari oči...  I dalje mašući četkom po vazduhu, ne skida pogled dok ga ja usiljeno ljubazno pitam:
„Hoćete li da podignem spavaćicu, pa da vam kompletiram ugodjaj???“
A šta će čovjek... samo radio svoj posao, pa se zatekao tu...
Poslije je bježao od mene kada izadjem na hodnik...

I prodje i deseti dan... Provlačenja kolica sa bebama ispod merdevina, kroz prašinu išmirglanih  zidova,(hodnici su usput da vam kažem, tih dana čak dva puta okrečeni, jer je prvobitna boja bila nezadovoljavajuća...) izmedju kofa sa krečom,  udisanja svježe farbe, posjećivanja vazda zapušenog i JEDINOG poluispravnog toaleta u prorodilištu, pranja krvavih tuš kabina kako bi se u istim upristojila, nametnutog osjećaja kako si nešto strašno zabrljala, pa moraš da budeš tu...

Milačići, idete kući...
I odosmo, zahvalni nekim susretljivim i ljubaznim licima. Odosmo, znajući da će mama tu još jednom da se vrati naoružana novim poznanstvima, (jer takvo je vrijeme) novim ljekarem (zauvijek), mjesečnom zalihom toalet papira i pelenama...
Odosmo, ne shvatajući ZAŠTO mjesto koje bi trebalo da bude sveto u svakom gradu, ostavlja ružne uspomene i gorčinu na usnama...

*
Epilog

Tri godine kasnije, sa Lenom nisam ponovila ovo iskustvo.
Trudnoću je pratio i porodio me onaj andjeoski doktor. Moj doktor! Na porodjaju su bile prisutne i stare poznanice babice, ali me je igrom slučaja, porodila treća.
Na dan kada se slavi Sveta Petka, zaštitnica majki i djece, babica mi je Lenu prije nego je pupčana vrpca presječena spustila na grudi... Poznato je da nisam vjernik, ali sam sigurna da sam zahvaljujući ovom trenutku i ovoj divnoj ženi bila jedno sa Kosmosom, sa Bogom ako hoćete i postala bolji čovjek... I nije mi više ništa, pod kapom nebeskom bilo potrebno.
Zato mi je i boravak u bolnici možda bio lakši nego prvi put, iako je i dalje sve bilo isto. Još uvijek je radio samo jedan toalet i uglavnom bio zapušen... Sve je bilo isto, samo nisu krečili... A i nas dvije smo zbrisale poslije samo dan i po!

Neko reče da je ovo tužna priča...
Ne, ovo je samo istinita priča. Mogla sam da dodam i izjave (zarad čaršije i dramaturgije, jel' da) koje sam kasnije (a upućene na moju adresu i u vezi sa desetodnevnim boravkom u bolnici) čula, ali suviše sam svoja i matora da bih se bavila „rekla- kazala“ temama. Mogla sam da pišem o „privilegovanima“, o kovertama, o nezadovoljstvu malim platama, ali to nije moj stil.
Činjenica je da u svakoj profesiji ima ljudi koji istu zloupotrebljavaju. Činjenica je da takodje ima onih koji još kako poštuju zakletvu koju su kao ljekari dali, prosto zato što su takvi ljudi... Dobri ljudi... Činjenica je da su nam porodilišta, dječije bolnice i bolnice uopšte uglavnom neuslovni i da se ne uklapaju u sliku naše države u evropskoj uniji, a još manje u  sliku vijeka u koji smo zagazili...
Činjenica je da žene oduvijek radjaju djecu i uglavnom ne insistiraju na  „kraljevskom“ tretmanu. A upravo su  samo takav zaslužile!
Moja je prabaka najmladje dijete rodila u kukuruzu... Pa šta, kazaše žene, živa ona, živo i zdravo dijete, veliki posao... ćeraj dalje!

I zato se ćuti, trpi... a to žene izgleda, najbolje umiju...

1. dio Kajine priče iz podgoričkog porodilišta možete pročitati ovdje