Zašto su žene u Crnoj Gori uvjerene da treba da trpe?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Kada su je ispratili roditelji u domovinu, kako se u Crnoj Gori kaže za suprugovu kuću i familiju, sa njom su poslali i pregšt poruka koje je Gospava[1] premotavala po glavi i kruto ih se pridržavala, sve do današnjih dana. Četrdeset devet godina je u braku, a njoj je blizu sedamdeset.  Posmatram je i pitam se zašto je došla. Kako joj mogu pomoći. Njen emotivni kolorit i riječi nisu usklađene sa facijalnom ekspresijom. Na licu se primjećuju tragovi patnje, duboke, učestale bore. Priča živahno, gotovo poskakujući na stolici. Ne čeka na moja pitanja. Govori kao da je ovo već do sada više puta radila.

Zašto su žene u Crnoj Gori uvjerene da treba da trpe?

Došla sam sa idejom da se mijenjam, kaže. „Sve što sam do sada trpjela u braku, opet bih i nije mi žao. Mislim da niko ne voli muža kao što volim ja moga.“ Nastavlja da supruga opisuje u superlativu, ističući njegovu fizičku snagu i stasitost, njegovu preduzimljivost i snalažljivost, ponosno ističući njegovo poštenje i „čist obraz“. Uspijeva da iznese opravdanje za njegovo loše ponašanje prema njoj. Umije da nađe opravdanje za sve batine koje je dobila, ujedno optužujući sebe zbog nesmotrenosti: „Nisam nekada znala ćutati“. Opravdava i one udarce dobijene od svekra i đevera kada je bio pijan. Njene riječe otežavaju od patnje kako odmiče razgovor, ali ona ne odustaje u nahođenju da ih maskira pozitivnim opisima. „Volim ga najviše. Srećna sam kada mi kaže i jednu pozitivnu riječ. Nije me dugo udario, ali viče i govori mi najružnije riječi koje možete zamisliti. Ne želim da osjećam nemir u takvim situacijama.“

Shvatam da je došla zbog toga. Ne da se zaštiti, već da ne osjeća nemir.

Nijemo je posmatram i pitam se kako ona želi da se osjeća u takvoj situaciji. Daje mi odgovor bez mog pitanja, da želi da ne reaguje, da samo sačeka da prođe. U njenom oku zaista „igra“ neka radost dok priča o suprugu. Pitanjima se trudim da usmjerim priču na njeno mladalaštvo, pokušavajući da shvatim kako je usvojila ovakav način razmišljanja. Rođena je i odrasla u Crmnici. Kaže otac ju je posebno volio, najviše od sve „ženske đece“. Nije on za nju tražio muža, kao što je za „starije šćeri“, nije se on ni bunio kada je njen muž posle igranke došao da je prosi. Nije ni rekao vrati se ako „što ne bude valjalo“. Majka mi je poslala „riječi u prćiju“. Rekla mi je „Ugledaj se na mene. Trpi i ćuti. Nemaš se šta žaliti nekom, ako ti bude šta teško. Sve što možeš prećuti. Ovamo se nemaš šta vraćati.“ Usvojila je te majkine poruke i njima se rukovodila čitav život. Pored toga važne vodilje su joj bile misli poput onih: da sreća rađa strah, jer ne smiješ osjećati sreću zbog toga jer je ona uvod u tešku nesreću; da valja ćutati, jer niko nije na sebe nesreću navukao što je ćutao, dok zbog riječi jeste.

Gospava je došla tražeći pomoć, traži da joj se pomogne da ne osjeća napetost u situaciji kada je njen suprug verbalno agresivan prema njoj, uz njegovu tendenciju da verbalna agresija pređe u fizičku. Ona traži paradoksalnu pomoć. Traži da nastavi da trpi, da se ne buni i ne osjeća napetost.

Pitanja koja mi se nameću kao psihoterapeutu su usmjerena u pravcu da li imamo vremena nas dvije, da njena cjeloživotna uvjerenja promjenimo. Pitam se da li ona može prihvatiti realnost, da je prirodno i normalno da kada neko trpi agresiju, od strane druge osobe, osjeća napetost ili neku drugu negativnu emociju. Toliko je to normalno, kao što je normalno osjećati strah kada nas napadne vuk ili medvjed.

Poslala sam joj poruku da od mene traži apsurdnu pomoć. Nastavile smo da se viđamo. Gospava je počela da mjienja svoja uvjerenja, ljepljivo, teško, ali doživi s vremena na vrijeme „aha efekat“ kada dođe i kaže da realnije posmatra svijet oko sebe.

Na kraju, pitanje za nas je koliko je usvojenih nerealnih, rigidnih, uvjerenja kao kod Gospave, u nama, u našim majkama, babama, prababama i većini žena u Crnoj Gori.


[1] Izmišljeno ime. Opis koji prati stvaran lik je izmenjen, te bilo koji pokušaj identifikovanja je slučajan i nemoguć.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.