Kolika hrabrost je potrebna da bi se potražila pomoć psihoterapeuta?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

U svijetskim jezicima riječ hrabrost ima različita značenja i porijeklo. Engleska riječ za hrabrost „courage“ izvedena je iz riječi francuskog porijekla „coeur“, koja znači srce.  Kako srce smatramo sjedištem emotivnog bića, snage karaktera, možemo razmišljati u pravcu da hrabrost podrazumijeva kapacitet osobe da izdržava teškoće. Hrabrost nije isto što i neustrašivost, ali hrabrost je tendencija osobe da uradi nešto drugačije i novo, bez obzira na posljedice njenih akcija i nepodržavanje od strane njene okoline.

Kolika hrabrost je potrebna da bi se potražila pomoć psihoterapeuta?

Kada prvi put pozove da zakaže psihoterapijsku konsultaciju, klijent ispoljava svoju hrabrost. Nije lako uzeti telefon i okrenuti broj osobe, kada se u pozadini osjeća stid, anksioznost, nelagoda. Taj trenutak podrazumijeva prihvatanje ličnih ograničenja, slabosti i suočavanje sa problemom sa kojim osoba nije uspijela sama da izađe na kraj.  Da bi osoba izdržala namjeru za traženjem pomoći i istolerisala prateću neprijatnost, neophodna je njena intelektualna hrabrost.

No tu se njegovo ispoljavanje hrabrosti ne završava. Kada dođe u psihoterapijski seting, odgovarajući na psihoterapeutova pitanja, on polako otkriva stvari o sebi koje mu nisu baš prijatne. Neke od njih su socijalno neprihvatljive. Kada „razgoli“ svoja razmišljanja, svoje radnje, on se plaši da će biti ismijan, da će ga terapeut gledati sa visine, čak i da će odbiti dalji rad sa njim.

Psihoterapijski rad zahtijeva i terapeutovu hrabrost, istrajnost i izdržljivost. Potrebne su njegove sposobnosti kako bi smisleno učestvovao u terapijskom procesu. Onog trenutka kada otvori vrata svoje ordinacije, on pušta u svoj fizički prostor potpunog stranca, nudeći mu dio sebe.

Često poguran psihoterapeutovom hrabrošću da klijentu ponudi dio sebe i osoba koja dođe na psihoterapiju biva ohrabrena da iznese one duboke sadržaje njegovog bića. Terapeut interveniše svojom smirenošću, razumijevanjem, neosuđivanjem.

Leon* je mladi uspješan muškarac koji se na psihoterapiju javio zbog depresije, nemira i nesanice. U svom poslu je napredovao, sve što je radio radio je sa puno žara, energije. Postizao uspjehe na svjetskim konkursima. Bio je u emotivnoj vezi sa curom proteklih osam mjeseci. No, taj emotivni odnos ga je uznemiravao. Postajao je sve više svjestan da mnoge aspekte svog života krije od svoje partnerke. Krio je nešto o čemu je često razmišljao, krio je da je kao dječak imao deformaciju stopala i da je dugo nakon toga imao probleme sa hodanjem, noseći anatomske cipele. Zbog toga su ga djeca u školi zadirkivala, ismijavala i izbjegavala. On se osjećao usamljeno tokom perioda odrastanja, iako je imao četiri godine mlađeg brata. Odrastao je povalčeći se od socijalnog okruženja i usmjeravajući se ka umjetnosti i likovnom izražavanju. Sam je istrajavao u višesatnim zanimacijama, radeći stvari koje druge ne zanimaju. Doživljaj nelagode nije uspijevao da podjeli sa roditeljima, otac je i sam bio iscrpljen svojim teškim životom, dok je majka radeći kao učiteljica ponajviše bila usmjerena na njegove školske uspjehe.

Otkrivajući svoje tajne u jednoj seansi Leon se uznemirio i počeo da se ponaša kao dijete, da se skuplja u stolici, čupa dlake sa kose, nakon čega je nastavio sa čačkanjem nosa i stavljanjem sadržaja u usta. Nakon par minuta postao je svjestan šta radi, uspravio se u stolici i netremice me je posmatrao. Napokon je ponašajno otkrio ono čega se stidio. Rekao je da je dugo o tome namjeravao da pričamo, ali da je osjećao strah da će biti izrugan i da će mi se gaditi.

Slično Leonu, Matildi je dugo trebalo da otkrije svoju slabost. Ona od jedanaeste godine čupa kosu i svaku iščupanu dlaku pojede. Ako to ne uradi u momentu, obuzme je neizdržljiva napetost i bijes. Svoj problem posljednjih deset godina krije od prijateljica i muža. Strah je ako to njen muž sazna da će je napustiti i tražiti razvod.

Kada su u terapijskom procesu uspijeli da podjele svoje tajne, oba klijenta su osjećala olakšanje. Uspijeli su da svoj problem podjele sa nekom osobom, a da im se ona nije podsmijevala i nije ih napustila.

Život se sastoji od neprebrojivog broja različitih života, patnji, kliničkih ispoljavanja. Sve što je u ljudskom svijetu ispoljeno, to je ljudski. Ponašanja i karakteristike osobe koje bi u uobičajenom socijalnom kontekstu bile ismijane, izazivale gađenje, podsmijeh i omalovažavanje, u psihoterapijskom setingu se mirno posmatraju. Suština odnosa na relaciji klijent-psihoterapeut nije gajenje stida i podsmjeh, već prihvatanje i razumijevanje. Drugim riječima, klijent i terapeut rade kao tim sa ciljem da razumiju porijeklo nastanka problema i pokušaju da ga riješe.

Psihoterapijski proces je često dug i za njega je potrebna istrajna hrabrost koja će uspjeti da istrpi suočavanje sa spoljašnjim preprekama, otporima koji nailaze i transferima koji se javljaju prema terapeutu.

*imena Lion i Matilda su izmišljeni, kako bi isključili svaku mogućnost identifikovanja sa prikazanim slučajevima u članku.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.