Mladi ljudi naše civilizacije se plaše starosti, stare ljude doživljavaju kao balast kojeg je potrebno što prije osloboditi se, zanemarujući istinu da će i sami jednog dana ostariti. Njegovanje iluzije vječne mladosti, čemu mediji uvelikome doprinose, odavno je postao imperativ. To je razlog zbog koga sve veći broj pojedinaca pribjegava raznim hirurškim intervencijama, uklanjaju bore, tragove života, odjećom prikrivaju sebe, spremni su danima da vježbaju. Hoće da uplaše starost, da je preduhitre.

Gdje se nalazi suština?

Razvoj je jedan kontinuiran proces. Psihički razvoj podrazumijeva čitav niz procesa. Tokom djetinjstva i mladosti koračamo ruku pod ruku sa profesionalnim i ličnim borbama. Preispitujemo i ispunjavamo očekivanja naših roditelja, donosimo odluke o izborima između ispravnog i pogrešnog, prihvatljivog ili ne.

U prvoj dekadi života jurimo za svojim mjestom u svijetu, izgrađujemo identitet, razvijamo vještine, gradimo odnose. Tragamo za osobom u koju ćemo se zaljubiti, nadajući se da će upravo taj ili ta zadovoljiti naše potrebe. Oni povučeni traže duhovite i druželjubive. Slabe, nježne žene traže čvrste, uspješne muškarce. Uspješne žene privlače nježni i pažljivi muškarci. Rijetko se u ovom životnom razdoblju zapitamo da li to što tražim u drugom posjedujem u sebi. Da li jake ličnosti u sebi imaju i dozu slabosti, krhkosti i nježnosti? Imaju, samo ih tada, projektujući očekivanja u drugome, ne vide.

Negdje na pragu pedesete godine, kod nekih i mnogo prije, na psihološkom nivou se događaju promjene. Preispitujemo svoj način života, suočavajući se sa činjenicom da život prolazi, a da mi mnogo toga nismo iskusili. Neki alarmantno pokušavaju da zaustave proces promjene, bježe u nove i drugačije emotivne veze, forsiraju nove i estravagantnije aktivnosti. No, to nije dovoljno dobro rešenje.

Život je, kako rekoh, jedan ciklus i sve faze čovjekovog postojanja su podjednako važne. Dok smo u prvoj polovini života više okrenuti ka spolja, ka procesu sakupljanja i dokazivanja, druga etapa nas usmjerava ka self-refleksiji. Sa zrelošću usmjeravamo ogledalo ka unutra, pokušavajući da dođemo u kontakt sa sobom i otkrijemo ono što nam je zaista važno. Većina nas tokom cijelog života pokušava da se prilagodi sopstvenim ili tuđim percepcijama o tome šta je dobro, pristojno, neosuđujuće, inspirativno itd. To sa sobom povlači očekivanja da se do određene godine života moraš udati-oženiti, imati kuću, posao, da moraš odlaziti na sahrane i svadbe svih rođaka sa mamine i tatine strane i šire. Živjeći po tom obrascu mnogi od nas izgube kontakt sa najvećim dijelom sebe.

Čujem oko sebe poruke da je sramota osjećati stid, strah, biti slab. Pa pitate li se gdje se skrivaju sva ta osjećanja? Tu su u vama potisnuta negdje i nestrpljiva da izbiju kroz vaše snove, svađe, nezadovoljstva.

Druga polovina života nam predstavlja upravo dobro tlo za pomirenje svih potisnutih sjećanja i osjećanja, sa dotadašnjom slikom o sebi.

Da bismo mogli da krenemo dalje potrebno je da otpustimo staro i prihvatimo novu fazu života i sve ono što ona sa sobom nosi. Znam da neki od vas sada razmišljaju da ovo o čemu pričam nije lako ostvarljivo jer kako bi i bilo kada starost donosi manju pokretljivost, bolest i gubitak bliskih ljudi. Stari ljudi koji ne umiju valjano da se pozicioniraju u odnosu na ranije uloge, posao, porodicu, fizičku i psihološku stranu lako upadaju u stanja depresije. Ali kada se depresija prevaziđe osoba ima šansu da uđe u jednu novu životnu fazu. U starijim godinama ljubav je drugačija, nosi sa sobom mir, prisnija, intimnija i nikako nije manje važna nego prije. Izazov je otkriti svoje tijelo na nov način,njegovati ga iz nove perspektive.

Koliko god težak izgledao put zrelosti i starenja on bez sumnje sa sobom nosi mnoge darove. Potrebno je samo prihvatiti ih i sprijateljiti se sa njima.