Vozi Miško II (sasvim logičan nastavak)

Vozi Miško II  (sasvim logičan nastavak)

„Pešaci su dosadni, pešaci su spori, zato ih obori!“

Jednom davno je čika Bora Čorba ovako opisao dvonožna smetala u saobraćaju i nije ni slutio da je, makar  jednom malenom dijelu planete prorekao sudbinu...

Prošle zime sam bila u Beogradu, gradu u kojem sam odrastajući platila nekoliko kazni za prelazak ulice na nedozvoljenom mjestu. Rano jutro, Bulevar prazan, crveno za pješake, ljudi stoje, a auta ni za lijek...i ja prešla  k'a prava podgoričanka, blago meni... Zbog neprijatnog osjećaja izazvanog  prekornim pogledima sam ušla u prvu prodavnicu i kupila sebi kapu.... da me slučajno ko ne prepozna... Blam, jel' da?
Prije petnaest godina  sam isto tako bila „na posmatranju“ kada sam jedina čekala zeleno, tamo kod hotela „Crna Gora“...

Sve dok nisam i sama sjela za volan, nisam imala najjasniju ideju o čitavom jednom malom kosmosu sulude anarhije nadmenih pješaka.
Ulice se prelaze gdje kome pa'ne na um, uglavnom laganim hodom, visoko podignute glave i izbačeng poprsja, kao da na njemu blista mukom zasluženo ordenje. Obično je ovaj hod dopunjen „gledam kroz tebe“ pogledom.
Nisam ni ja cvjećka, pretrčim  kojegdje (kad ocijenim da mi je kraće) ali PRETRČIM, a ne srljam u zaobilaznicu via Urgentni ( u najboljem slučaju).
Prvo sam psovala, svirala, naglo kočila, „turirala mašinu“ ispred dvononih smetala... Poslije sam shvatila da ove loše navike može promijeniti jedino sprovod... njihov lični... ali ko sam ja da im sudim...

Zato im stajem kada  „udare dijagonalu“ preko kružnog toka, kada čoporativno prelaze ulicu sa još neformiranom idejom koja je strana  bolja, kada djevojčurci ( VIP pipilice) koriste asvalt za koketiranje sa svijetom, pokazivanje svog novonaučenog (krive štikle bez flekica, savijena koljena) manekenskog hoda. Kada rasijane bake krenu da trče za autobusom kojeg još nema na stanici, kada tip-top skockane mame ne skidajući mobilni sa uha, izguraju kolica sa musavom djecom po sred magistrale...Stajem i smijem se zahvalna nebesima što sam ih spazila na vrijeme i sačuvala i svoj a i njihove živote.

I pitam se kamo uniformisano lice? Kamo organ reda?
Čula sam da su prvi i poslijednji pokušaji kažnjavanja neposlušnih dvonožaca prošli, u najmanju ruku kao skrivena kamera! Ako je i kome uspješno naplaćena kazna, njegovo ime se vjerovatno sažaljivo pominje u familiji:
„Onaj koji je platio... „

Ako su većinu vožača mogli da nauče da nije svakih desetak kvadrata trotoara parking, zašto je tako teško naučiti pješake da ulica nije dvorište? Trebalo bi da je lakše sa njima, nemaju dje uteć', a nemaju ni toliko konja kao četvorotčkaši...Mislim, manje su opasni...i sporiji....
Šalu na stranu, svi znamo koliko je akcija pokrenuto i novca utrošeno kako bi se vozači dali u pamet! I to je OK.  Još nisam čula, pa me ispravite ako griješim, ali postoji li i jedna koja poziva pješake da se urazume? Znam za akcije po osnovnim školama i to je stvarno super, ali šta vrijedi djetetu sve naučeno ujutro, ako ga majka popodne vuklja za ruku prelazeći ulicu desetak metara ispod pješačkog, u špicu!

A bilo bi fino imati NVO nazvane „Gledaj lijevo, gledaj desno da te koji ne bi tresn'o“ ili „ Bolje zebrom nego nebom“ ili opominjuće parole: „Trava je na livadi, asvalt je na ulici, kad to ne razumiješ, dobićeš po...turu!“
Ili još bolje, zebre zamjeniti crvenim tepisima i postaviti stroboskope da blickaju kao paparaci kada se upali zeleno za pješake... A jedan dan u mjesecu angažovati profesionalne fotografe, pa svi u otmjene krpice i na pješački! Dodji vidi i budi vidjen...

Kad malo bolje razmislim, ovo je savršena ideja! Kako privoljeti pješake štraftastom dijelu kolovoza? Nagradni bon za kupovinu nečega nedje za svakoga ko predje ulicu na odredjenom mjestu u odredjenom roku! Uh, ovo sad „vuče“ na trilogiju, jer postoje semafori na kojima zeleni pješak sija kraće no zvijezda padalica... al' neću... ni u Japanu zeleno za pješake ne traje beskonačno, pa tamo svi trče, kao da ih juri Godzila! Elem, deset dana odmora na nekoj od Vajld Bijuti destinacija prvom ko po propisu prevede preko ulice stare, ranjene, iznemogle, djecu ili VIP piplicu slomljene štikle! Hiljaditi „prelaznik“ zebre kod na primjer mosta Milenijum, bi mogao da dobije stan ili tako nešto... ali pod uslovom da je hiljaditi PROPISNI, jer ako je 998 prešlo kako treba, a 999ti prešao na crveno, igra ne važi...Idemo iz početka, a ovaj 999ti mora da donira bubreg...

Kuku vama ako odlučim da se politički angažujem....

Za mene je prelazak ulice, makar i na dozvoljenom mjestu radnja koja mora da se obavi brzo, bez teatralnosti. Uvijek me je po malo strah, jer nikad ne znam ima li nervoznih, dovoljno trijeznih i savjesnih za volanima.

„Znaš li ti ko sam ja?“ ili „Znaš li ti ko je meni ujak?“ su rečenice koje sam mnogo puta čula kao dijete od druge djece, a posljednjih godina ih čujem i od odraslih osoba... Svijet je izgleda, usljed velike količine „štitova“ i „zaštićenih“ poprilično podjetinjio... Najčešće se ove „duboke“  misli razmjenjuju u verbalnim sukobima koje je  izazvalo nesavjesno kretanje ulicama... A nikome ne pada na pamet da jednom neće imati priliku da ih izgovore. Da vam stvari budu jasnije, evo nekoliko činjenica koje izguglah danas.

Pri brzini od 80km/h, (što je daleko iznad ograničenja u naseljenim mjestima, ali je realno prosječna brzina kojom voze maniti kroz grad!) nov auto sa dobrim gumama, ABS-om i ostalim kerefekama, ima nakon kočenja zaustavni put od 42m na mokrom kolovozu! Na suvom je ovo u prosjeku samo malo kraće, nesto malo više od 30m! Dalje, prosječno vrijeme reagovanja vozača normalnog zdravlja je oko 1,2 sec... Brže reflekse od ovoga ima samo Spidreman!  Ako toj računici dodate činjenicu da ćete biti vidjeni na nekih 15 ili 20 metara, jasan vam je ishod ove jednačine!
Ali... nemaju baš svi ABS, nove automobile, ljetnje gume ljeti, a zimske zimi (bila sam vrijedna i proučila štivo do tančina). Ima makar pedeset različitih faktora  koji utiču na kočenje! Vjerovali ili ne! Od psihofizičkog stanja vozača, preko vremeskih uslova, do stanja automobila! Jedan Yugo se pri brzini od 50 na sat, zaustavio tek poslije 50m i udario pješaka na 30om metru...mukica...

Koliko god da je dobar, ne postoji auto koji staje u mjestu! To mogu samo leteći tanjiri! Čak ni oni, da postoje van celuloidnih traka i digitalnih zapisa, ne bi odoljeli čika Njutnovom zakonu inercije!

Kada sljedeći put zabudalite preko ulice, sjetite se Muja iz vica  što se RAZBAŠKARIO na Slaviji, jer ga je udario trolejbus...Baška ruka, baška noga, baška glava...

A mak' se tamo časti ti!

Tagovi :

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.