‘Ajmo, raja, fajronAt...

Piše: Kaja Milačić
‘Ajmo, raja, fajronAt...

U slučaju da se u petak obistine poneka ili sva zloslutna proročanstva, ovo što pišem posljednje je i nema ama baš nikakvog smisla, jer ga niko neće ni čitati.

Niti sam na vrijeme iskoristila gužvu, pa vodeći se generalnom naivnošću ljudske vrste prodavala amajlije, patentirala beskorisne spravice prodajući ih kao nezamjenljive prijatelje za kraj i tako „sudnji dan“ dočekala punačkog bankovnog računa i mršave i musave savjesti. Nisam se ni pripremala kao što to čini gomila manitih amera, puneći podrume konzervama, teglama i kiteći zidove zavidnom kolekcijom ubojitog oružja.

U petak će konačno postati jasno ko je koliko blesav.
Makar do novog pogrešno protumačenog otkrića neke od zaostavština drevnih civilizacija ili senzacije nekog od (ne)savjesnih astronoma.  
A svi smo, manje ili više blesavi.

Ne javljah Vam se dugo i dugujem Vam izvinjenje. Pritisle obaveze, brige, a vremena i volje sve manje. Inspiracije mi nikada nije falilo, no nije sve u nadahnuću. Čemu ideja ako nemate kad da je sprovedete u djelo?

Trapavim uvodom i samo mom pisanju svojstvenim digresijama (najstrpljiviji dobijaju nagradu kada otkriju poentu), dodjoh do današnje teme. Nekako mi se samo nameće.
Kraj svijeta, pa da svedemo račune i lagano zablickamo svjetlima za fajront.

Ambicije i ostvarenja.
Koliko smo željeli, koliko ostvarili i dje je ba zapelo?
Koliko smo samo puta u svojim kratkim životima poželjeli nešto i bili sasvim sigurni da ćemo uspjeti na izvjesnim poljima, da bi kasnije jedan stidljiv i bezvoljno samokritičan pogled preko ramena otkrio bolnu istinu... Omanusmo.
Neko je želio brdo para, sve o čemu je gospoja Madonna pjevala onomad, kuću na tri sprata i bijesnu mašinu pride. I u jednom trenutku mu se činilo da je „na konju“ okružen luksuzom do kojeg dodje čudnim putevima koji su sve, samo ne gospodnji. Prije ili kasnije na nekom od tih puteva naićiće na naplatnu rampu... Dalje se jel'te zviždi...

Ima i onih kojima se učini da će im opstanak biti lakši uz pomoć lešinara koji im se  pridruže usput. Blagoglagoljivi golovrati zvjerovi samouvjereno voze tramvaje iako su se u posljednjem trenutku zakačili za iste. Lešinari su jako žilave živuljke i pravo je čudo koliko su dugo u stanju da opstanu. Da postoji radar za takve, bio bi zagušeniji nego oni što kontrolišu polijetanje i slijetanje aviona na sva tri Njujorška aerodroma. Ima ih na svakom ćošku i još ih zovu i grebatori, ničim izazvane tete Savjete, energetski vampiri, „jesam li ti rekla“ sveznajući baksuzi... Kriju se iza maski često jako uspješnih, ali ono što nose u sebi ružno je i tužno, vjerovatno najviše njima samima...

OK, znam preozbiljna sam i za kraj svijeta!
Neko reče da će poslije spornog datuma holivudsko ostvarenje „2012“, biti prebačen u kategoriju komedije. Tako se i ja okrećem sebi, jer me (biće zbog pola i „neakademskog“ poziva) uglavnom ne shvataju ozbiljno.

Elem...
Koliko smo puta mi gospoje od kašike sanjale ljeto, plažu i svoju zamamnu personu u savršenom izdanju, negdje početkom januara? Ruku na srce, pisac ovih redova takve „vizije“ ima posljednju deceniju, ali kako osvanu dani, tako se okrene aristokratskom bljedilu i babinoj izreci „Bolje da ljulja, nego da žulja!“.
Koliko smo puta sanjale par dana solo odmora od sve gužve koju svakodnevno razgrćemo? Neke i uspiju da se izmigolje, ali većina jedva ugrabi koji sat više spavanja u sopstvenom domu (uglavnom pod izgovorom opšte malaksalosti u „ onim“ danima). Šta bi sa tašnom, čizmama ili kaputom koje smo sanjale nekoliko mjeseci? Ups, to smo i zaboravile, jer je novac iz tog fonda davno potrošen na „neke važnije stvari“.

„Ne mogu više to da podnesem, moram da promjenim posao!“ milion je puta ponovljena rečenica. Pa ipak, ostajemo gdje jesmo, jer drugi posao se, ili ne nudi  ili nemamo kad da ga tražimo... Bolje vrabac u ruci... pa makar i onaj koji kljuca...

Svaka od nas, žena, majki, sestara, tetki, ujni, baba bi mogla da otvori zgodnu radionicu u kojoj bi držala predavanje na temu :
„ Kako iskomplikovati, zabrljati, pogrešno odabrati i na kraju biti  hronično ili akutno nezadovoljna svojim životom“
Ko se nije složio, neka otovori Vujakliju (ne sajt, nego knjigu, sasvim ozbiljnu) i nadje potpuno i iscrpno objašnjenje riječi SAMOKRITIČNOST.

Naravno da nije uputno priznati sve svoje slabosti, otkriti sve svoje neuspjehe. Nismo tako vaspitavane, a i kada bi smo pokazale javno svako svoje nezadovoljstvo, svijet bi bio bar za polovinu sumorniji i namršteniji.
Zato smo kao junakinje ruskih romana uzdržane kada nam se plače (da slučajno ne ostanemo bez vještačkih trepavica), zato se smijemo i kada nam je očigledna nepravda, zato se hvalimo onim što imamo i razvijamo ljudski talenat u sferi lisičije filozofije (sladak limun i kisjelo groždje) do neslućene perfekcije koja zaslužuje prestižne nagrade (koje na žalost, još nisu izmislili).
Zato smo sve više okrenute virtuelnom svijetu, jer nam je tako lakše da preguramo dan.

„Da, to je TA haljna!“ napisa ushićena Smiljka, a Bosiljka i 44 pozamašne gospoje srednjih godina lajkovaše fotografiju cure mršavije od  Viktorije B. Nije važno što ne bi mogle istu da plate ni čitavom godišnjom zaradom, a još manje što im model ne priliči, a  ni ruka ne bi stala na mjesto predvidjeno za stručić... Ah, Smiljka... kako samo ima ukusa, Poš* Smiljka... (posh- otmeno engl.)

Ima jedna kućica (virtuelna, jašta) koja okupira moje snove. Zbog nje Vam otvoreno priznajem da sam i sama zaglavljena u svijetu nepostojećeg..
Izadjem na internet, pa je zagledam sa svih strana, pa je nameštam, sadim začine i šimšir u dvorištu... Iz minijaturne kuhinje iznajmljenog stana... Ako  bude života poslije petka, možda je i otelotvorim i u nju uselim nove snove i nadanja. Jer na kraju, život se od toga i sastoji.

Kada pripiti gosti izadju iz kafane nakon fajronta, glava im zuji od buke u kojoj su proveli veče, ali i od misli posvećenim narednom danu. I mogu da se kladim da svako od njih pomisli i nešto pozitivno! Neko brine zbog policijskih patrola na putu do kuće, neko se unaprijed nervira zbog radnog dana koji je uveliko počeo. Ali većina misli na topao krevet (sa ili bez druge persone), miran san i tu se nekako i omakne još poneka lijepa misao.

Ako bude subote, ovo je baš ono što Vam svima od srca želim!

Lijepe misli u glavu (makar i silom, makar i virtuelne) i samo naprijed!

Kaja Milačić
Kaja Milačić
Pjevačica i tekstopisac

Ostale Kajine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/dnevnik-najocajnije-domacice

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.