Dobar dan, kako ste?

Dobar dan, kako ste?

Predgovor: Smiješno li je staviti predgovor na ovako kratko štivo, ali prinudjena sam. Osjećam se odgovornom i dužnom da prije nego se upustite u čitanje, objasnim neke stvari. Nakon što sam predala ovaj tekst redakciji, prelistala sam najtiražniji porodični magazin u Crnoj Gori, koji doživljavam poput Politikinog Zabavnika nekad, jer postoje tekstovi koje čitam sa posebnim užitkom. Kolumna gospodje Nade Bukilić me je prijatno-neprijatno iznenadila, jer shvatih da smo pisale o istoj stvari! Dvoumila sam se da li da stopiram objavljivanje ovog teksta, jer  njeno pisanje  za mene predstavlja ekvivalent vožnji balonom, šetnji po durmitorskim šumama, dakle sve ono za čim mi duša žudi, a rijetko mogu sebi priuštiti. Uz opasnost da me prozovete plagijatorom, ipak objavjujem priču iz mog ugla, jer, na kraju, kako su veliki umovi davno zaključili: Sve su ideje negdje u Kosmosu, dostupne svakome, samo je pitanje ko će ih prvi otkriti! A ja sam ponosna što smo se obije uhvatile za istu u istom trenutku!

U komšiluk ubrajam i ljude koji rade u prodavnicama u zgradi i oko nje..A komšiluk ti htio ne htio nekako dodje kao familija. Tamo gdje svako jutro kupujem hljeb, meso, mlijeko, tamo gdje utrčim da kupim duple igle, super lijepak, djubrovnik,  gdje nadjem u sred ljeta čizme za tri četvrt cijene, pa ih poslije nosim godinama, gdje za male pare nadjem haljinu, majičice za djecu, gdje me vazda sačeka  svježi primjerak knjige koju sam tražila, ili gdje utrčim minut pred zatvaranje, sa samo jednim našminkanim okom, da kupim brljivom djaku gumice za brisanje... Čekaj, prijetim da oborim Andrićev rekord u dužini rečenice...

Nije na kraju ni važno koje su prodavnice u pitanju, ni šta tamo kupujem. Važne su žene koje tamo rade. O njima danas pišem.

To što se neko bavi USLUŽNOM  djelatnošću i što vam izlazi u susret sa ljubaznim osmijehom, ne znači da polažete sva prava na tu osobu, kao da ste istu trampili za deset kamila ili kesu zlatnika.

Svaka od njih je sastavljena od istih atoma i gle čuda, ima identične unutrašnje organe, nije pala s Marsa i govori istim jezikom kao i svi ostali... Sami ste krivi ako se te dobre žene pred vašim očima transformišu u simbiozu Kerbera i Meduze. Imaju i one fine lance i spletove  nerava koji reaguju na provokacije.  Pa ipak, prisutvovah brojnim situacijama gdje su ove očigledne sličnosti bivale zaboravljane.

Ispred i iza mene red penzonera sa po jednim atriklom u korpi... Ovi ispred bijesni jer je kasirka, gledano njihovim očima spora, a ovi iza još bješnji, jer ih ne puštam preko reda...  I svi se nešto (da izvinete) guze i pribijaju uz onog ispred, kao da će ovaj, ako budu dovoljno uporni, nekim čudom ispariti, a oni stati na njegovo mjesto.Moja korpa je puna, tako da mi se ručka bolno urezala u prste, a još teže mi pada pomisao da su mi kod kuće tri mačeta, sama... Nije još ni deset, a na licu kasirke vidim umor, težak i strašan i ne usudjujem se išta da je pitam. Radila je drugu juče, a sada radi prvu, ima troje djece... šta da je pitam? I sve protiče u napetoj tišini, sve dok gotovo opipljiva netrpeljivost iza mojih ledja ne dobi glas.
"Kako ste samo drski, spori i neljubazni!", frknu starčić, ne obraćajući se nikome, ili svima. Za oko dvije glave niži i 30 kilograma lakši od mene. U korpi mu hljeb i kisjelo mlijeko... Samo me je dobro vaspitanje spriječilo da mu kažem a i pokažem koju... Ćutala sam, ćutala je i kasirka... Ali, ohrabreni glasom jednog i ostali su počeli da se javljaju kao guske u magli. Pa zašto radi samo jedna kasa, pa zašto je tako spora, pa znaju li ONI da je njima teško da stoje... i sve tako...  Ćutim i dalje, u meni kipti bijes i odlučim da im se "osvetim" kako dolikuje, pa umijesto keša pripremim karticu, a na taj komadić plastike su posebno osjetljivi... "Šta sad ova kilavi?" čitam im sa namćorastih lica... Iskuckam pin tek iz četvrtog puta, kao slučajno, a kasirka mi se zavjerenički nasmije i podsjeti da nisam uzela knjigu za sina, koja je baš jutros stigla...  I tako sa teškim kesama i blagim osjećajem krivice, jer napakostih nezadovoljnim penzionerima, trčim uz stepenice i prije nego što ću otključati, oslušnem... svadjaju se... dobro je... da ćute, bilo bi mi sumnjivo... odahnem.

Kiša lije kao iz kabla, kako to samo u ovom gradu umije. Pored brljavih barica po podu gomila neraspakovanih paketa. Sad stigla roba... Nešto mi je trebalo, ali sam zaboravila. Stojim i gledam u blagoj nevjerici. Jedna zamjera što majicama (po 50 centi i manje) visi kojegde po neki končić. Druga ne može da se odluči izmedju deset pari skoro identičnih pantalona, a jasno je kao dan, da neće kupiti ni jedne... samo ubija vrijeme i čeka da pljusak popusti, pa da predje na sljedeću prodavnicu (žrtvu). Treća se žustro raspravlja sa maloljetnom ćerkom oko dužine suknje i ne osvrće se na prodavačicu koja pet minuta stoji sa suknjom čija bi dužina pomirila zaraćene strane.Ostale  prodavačice, strpljive i susretljive, otvaraju pakete, skidaju artikle sa najgornjih polica i sve sa osmijehom. Odlazim, vratiću se kad im se raskloni gužva... Možda se i sjetim šta sam htjela.

"Ima li hlljeba?"
"Nema, prošao nam."
"A što?"
"... a eto..."
"A kad je jutros stiga' ?"
"Kad i vazda..."
"A hoće li dolazit' danas?"
"Neće."
"A što?"
"Dovoze ga samo ujutro."
"A što?"
"...a eto..."
"A okle?"
"Šta okle?"
"Pa hljeb, okle stiže?"
"Iz pekare"
"A koje?"
" ...."
"I znači nema hljeba?"
"Nema."
"A koje vrste imate?"
"Razne"
"I sad nema?"
"Nema"
"I SIGURNO neće dolazit' danas?"
"Ne-e"
"A sjutra?"
"Svakog dana dolazi hljeb."
"A danas nema."
"Bilo je."
"I nema NI -JE-DAN?"
"....ne-e"
"A kad ujutro dolazi?"
"U 8."
" I već je prošao?"
"Prošao:"
"A ima li ga preko puta, u onu prodavnicu?"
"E, ne znam."
"A kako ne znate?"
"Ne znam , nisam tamo."
"Ništa vi ne znate, pi..."

.... I jesam li vas izludjela?

Mogu ja još, ali čak ni moja blesava mašta nije u stanju da smisli toliku količinu nebuloznih i nepotrebnih pitanja. Kojeg mi to Godoa čekamo nepoštujući ni svoje, a ni tudje vrijeme, da mi je znati?

Zašto nema kisjeloga mlijeka na kiosku sa novinama, ako već prodaju gazirana pića i vodu? Zašto često nemaju da nam vrate famoznih 5 centi, znaju li oni koja je to cifra na godišnjem nivou? A kusur od 100 eura u 8 ujutro?

Kada bi smo obratili pažnju na sopstvene reakcije i ponašanje, sve bi nam bilo lakše.
Umijesto borbenog pokliča :" NISTE MI VRATILI DOVOLJNO!!!" , zarad opšteg  mentalnog zdravlja je uputnije reći ; "Izvinite, ali mislim da mi niste vratili dovoljno."
" Dobar dan, kako ste? Imate li to i to?" zvuči milo ušima koje slušaju, koliko i glasnicama koje te zvuke ispuštaju.

Nisu one krive što su  djeca ponovo napravila rusvaj po stanu, što su se opet kući vratili u modricama, što imaju slabe ocjene, ni što plata kasni, što je struja  poskupjela, ili nestala, ni što muževi skitaju i izbjegavaju obaveze.

To što ponekad udjemo u trgovinu i zaboravimo zašto smo tu, ne znači da je osoblje direktni potomak vudu vračeva, i iz čiste objesti nam pomućuje razum.

Treba li nam svima jedan Džek Nikolson, da nam izludjevši nas, bijes istjera bijesom, pa da naučimo da nije lijepo svoje izduvne ventile okretati nekome u lice?
"'Ajte djeco tamo na livadu, pa se derinjajte da nikome ne smetate!" rekle bi neke pametne bake.

I koliko god da vam se ova rečenica čini nepriličnom u ovom trenutku, pročitajte je izmedju redova, vrlo je primjenljiva na gotovo svaku situaciju!

I osmijeh na lice.

Dobar dan, kako ste?

Čak i kada baš i niste dobro, biće vam bolje!

I molim vas, pripremite sitan novac, jer onih 5 centi koje uporno čekate će sigurno završiti dje i ostalih 555 nedje po kući se vukući...

Tagovi :

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.