Mržnja i predrasude

Piše: Kaja Milačić
Mržnja i predrasude

Organ koji izmedju ostalog služi i za razmišljanje, a ranije poznat kao mozak, gotovo da je ostao bez posla i umjesto prosječnih 12% većina žitelja naše planete koristi uglavnom šestinu ovog procenta.
„Udahni, izdahni, žvaći, moraš u WC, spava ti se...“ i ostale osnovne funkije su u redovnom opticaju, ali „razmišljalica“ se rijetko uključuje. Doduše, odsustvo misli je poznato još i kao blaženo stanje nirvane. I reklo bi se da je gotovo opipljiva kad treba spariti cipele i tašnu, složiti boje, kad se vlasnica organa nadje usred rasprodaje. Ipak nirvana je i odsustvo želja i strasti i podrazumjeva nešto daleko uzvišenije, pa joj danas ovdje nije mjesto!

Većina će nakon ovog uvoda zaključiti da pisanije koje slijedi spada u  „nema slika“  kategoriju i kao takvo ocijeniti kao doooosadnoooo i zaobići u širokom luku... Sretni im puti...

Ali, prevarili su se... ima slika!

Kasnopopodnevni avgustovski lepršav i umiljat treptaj uhvaćen u mojoj dnevnoj sobi. Nemam pojma zašto je lampa uključena dok zraci zalazećeg sunca prolaze kroz proreze na roletnama...vjerovatno da koketira malo sa njima... Postolje lampe je malčice naprslo sa strane, ali meni ta nesavršenost nije narušila trenutak zarobljen u mom mobilnom telefonu kao dokaz da za sreću i ljepotu nije potrebno mnogo. Tek jedna trunčica u vremenu, mala igra boja i svjetlosti i oko da ih vidi...

Oko... sjajna stvarčica... Ono vidi, a mozak procesuira vidjeno: da nos ne udari u zid, da se noge ne sapletu o kamen, a ruke uzmu makaze kada nam je potrebna kašika i tako... O tome smo učili u školi, ali su propustili da obavezno naglase kako svaki različiti par očiju (bez obzira na boju i dioprtiju) vidi svijet nijansu drugačije. Gledaju Persa i Maja kartonsku kutiju i jedna vidi obično smeće, a druga gleda naljepnice i pita se ko je i gdje kupio to što je kasnije iz kutije izvadio... Kaća bi odmah kutiju „vidjela“ oblepljenu ili oslikanu kao maleno spremište za fotografije ili pisma, a znam i neke koji bi je takvu kakva je uz omanje brdo njoj sličnih pospremili u stranu za „valjaće nekad“ potrebe...

Ako jednu običnu kutiju svi vidimo drugačije, kako li tek gledamo drveće, slike, kuće, gradove, ljude? Ko nam je uopšte dao za pravo da zaključke koje je naš mozak donio samo na osnovu onoga što su naše oči vidjele namećemo drugima kao jedine ispravne?  I ko nam je dao za pravo da namećemo kriterijume koji odredjuju šta je lijepo a šta nije kada je davno rečeno da je ljepota u oku posmatrača (bez obzira na boju i dioptriju)?

Nije me vrućina udarila u glavu... zapravo je zahladnjelo, fino, baš...  Ali  ovih dana mi je prilično muka od mizantropije koja hara naokolo... Mrze se komšije, mrze se supružnici, mrze se različite vjere, nacionalnosti, seksualna opredjeljenja, različiti nivoi obrazovanja. Mrze se prijatelji, mrzi se rodbina, suparnički timovi, bolji ili lošiji... Mrze se kolege, klijenti razni, muzika koju nismo slušali, jela koja nismo probali, ljudi koje nismo upoznali, knjige koje nismo pročitali.

A najviše od svega se mrzi ono što nije razumljivo. Nije razumljivo uglavnom ono što oči vide,  a mozak nema dovoljno daljih informacija kako bi dobijene vizuelne podatke obradio. U nemoći da se izbori sa datim zadatkom, jednostavno ispali nekoliko masnih psovki i informaciju svrsta u folder „ne volim“. Zato i ne uključuje ostala čula kao ni funkcije, osim već pomenutih, skaredne prirode. Isto važi i za čulo sluha, samo što ono za primanje informacija ima vrijeme kao izuzetno važan faktor. A „nepotrebnim“ informacijama neopterećen mozak nema kad da se bakće sa tim, pa opet uz obavezne psovke, nepotpunu informaciju odmah proslijedi u folder naslovljen negacijom. Kako šašav način da se objasne predrasude, a?
Zahvaljujući internetu, koji bi trebalo da nas spaja, svakodnevno otkrivamo čitave mikrokosmose mržnje, zlobe i neprimjerenih komentara na račun svih gore pomenutih ljudi, stvari i pojava. Samouvjereni ispred svojih malenih ekrana, takozvani hejteri ( keve ti?) sipaju svoju ogorčenost, nalaze istomišljenike ili pokušavaju da preobrate one koji su izabrali da svijet gledaju malo drugačije...

Kako bi se silno iznenadili kada bi saznali da postoje jedinke koje jednostavno ne umiju da generalizuju, ne umiju da mrze... Kakav bi veliki prasak doživjele njihove skoro sasvim sužene svijesti kada bi uspjeli da pojme da su slikarstvo, muzika, poezija i književnost tu da im oplemenjuju dušu. Nasuprot kisjele radosti kojom kljukaju svoj ego kada iskuckaju iscrpno ponižavanje i pritisnu Enter, završe telefonski razgovor u kojem su „ocrnjeli“ nekoga bez sasvim jasnog razloga, naprave smicalicu nekome ko vjeruje da su dobronamjerni ili slično.

Nisam sigurna da u tako popularnoj literaturi o samopomoći, postoji savjet da za boljeg sebe valja odbaciti teško breme samo dvije stvari. Mržnje i predrasude. Zašto?

Zato što u beskraju Kosmosa ima jedan šareni kliker... A na tom klikeru smo svi mi, bez izuzetka... I nema drugog klikera na kojem bismo mogli da obitavamo... bar ne za sada... Iako nemamo vremena da se sretnemo, svako sa svakim, svih sedam milijardi, lijepo je kad znamo da je put izmedju svakog od  nas sačinjen od samo šest ljudi... Ha, kako je to zgodno! Zato što neke lijepe riječi zvuče slično ili isto na stotinu različitih jezika. Zato što jedan majušni bušman iz Afrike može da spasi  život Sumo rvača, samo ukoliko je odgovarajuće krvne grupe. Zato što ljepota kojom je ukrašen taj maleni kliker naš ima snagu da nam oduzme dah ukoliko stavimo oko dovoljno blizu i zagledamo se u njegove boje.  Zato što na tom klikeru boravimo u prosjeku 70 (ako je sreće) godina, samo jednom i samo sad... OK, slažem se da ih ima koji vjeruju u reinkarnaciju, paralelne svijetove i ostalo... ali, manimo se toga sada... To naše oči još nisu vidjele, a sumnjam da je iko sposoban da se zaista sjeti prethodnih življenja... Mi smo samo ovdje i sad. Zajedno. Različiti.

I to valja naučiti zavoljeti, poštovati i u tome uživati... E, tome mozak služi!

Da primi, procesuira,  pa proslijedi duši da se nauživa!

Kaja Milačić
Kaja Milačić
Pjevačica i tekstopisac

Ostale Kajine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/dnevnik-najocajnije-domacice

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.