Priča koja nema ni radni naslov, ali ima veze sa Novom godinom

Piše: Kaja Milačić
Priča koja nema ni radni naslov, ali ima veze sa Novom godinom

Posljednja subota ove po mnogo čemu ( i kome) naporne godine počela je punim mjesecom, bijelim (apsolutno prirodnim) oblacima, bijesnom vjetru i iznenadjujuće opuštenoj vožnji od Tivta do Podgorice. Iako su mi na pumpi sipali greškom 5 litara eko dizela (koji mi naravno, ne trošimo...), pa onda dodali traženih 30 litara benzina (sa opaskom da onaj dizel i naljepnicu koju su mi stavili na unutrašnjost poklopca rezervoara oni časte!!!), Djole je još jednom opravdao svoj nadimak, išao je kao zmaj!  Još jedan nastup prodje s Andjelima, pa sam dva dana slobodna...  Odluka da ta dva dana ćutim, kako bih oporavila glasnice izmučene virusom gripa, bezbrojnim lijepim ali iscrpljujućim svirkama i višenedjeljnim pokušavanjem da ubijedim svoje tijelo da mu je sasvim dovoljno par sati sna, pala je u vodu kako sam otvorila oči...

Ovo neće biti još jedna prednovogodišnja priča. Ko, gdje i kako će dočekati Novu. Ovo neće biti ni ciničan osvrt na kiselim kupusom parfimisane stanove, neukusno natapirane frizure, prenakićene jelke, beskorisne „red je“ poklone,  šmizle opremljene firmiranim rubljem za bogat „ulov“ u nekom od elitnih hotela ili turbo diskoteka.
Ovo je sada sasvim sigurno prava priča očajne, najočajnije domaćice.

Od jutros vičem (ili pokušavam) po kući glasom nalik na krkljanje bubuljičavog pubertetlije. Na muža ( izašao da popije kafu sa prijateljima, boli njega uvo...), na djecu (nisu se ni umili, a već su zauzeli pozicije na svim raspoloživim aparatima za zabavu), na Mrvicu (mada mi je nekako žao, jer to što je opet u tjeranju, pa povremeno štrcne tu i tamo mokraću obogaćenu feromonima, nije stvar njenog karaktera, nego instikta...)

Na kratkom i potpuno beskorisnom porodičnom brifingu jutros sam vikala (dok su se oni kikotali, jer rekoše da zvučim kao promukao gusar!) i zaključila da kojim slučajem imam svirke svaki dan do dočeka, mogli bi smo fino da stavimo mačku u korpu, pokupimo osnovno, prospemo tu i tamo malo benzina ( mislim da dizel ne bi pravio razliku u ovom slučaju) i prije nego što zatvorimo vrata stana bez trunke žaljenja bacimo za sobom upaljenu šibicu. Što je opet izazvalo buru smijeha jer  je moj duhoviti sin rekao da bih bila prvi promukli gusar piroman u istoriji! Mislim stvarno! Nisam hobotnica, iskreno žalim što nemam tri, četiri klona, a nemam ni čarobni štapić, ni telekinetičke sposobnosti... Svašta sam im rekla, ali to su već toliko puta ponovljene riječi da su više izgubile smisao.
„Mama je opet nervozna... Usne joj se miču, ali mi čujemo muziku... „ rekoše i svako svoj posa'...
Zalud svakodnevne prijetnje da ću podijeliti igračke nekoj drugoj djeci, zalud „obećanja“ da ću sve što ne nadjem na svom mjestu baciti na smeće. Zalud i bijesna izjava da će neko sam da pegla svoje stvari... Zalud poredjenje dječije sobe sa kućama onih kompulzivnih nesretnika sa TLC-a.  Sve to njima prodje kroz uši jer znaju da Ljeposava samo melje, ali je vazda tu da upre.

Srećne žene danas idu da ojade muževljevu karticu kupujući koješta i poklone kojekome, a najviše sebi. Srećne žene danas sjede u salonima ljepote udišući miomirise kremica i maski i uzdišući zadovoljno.
Nisam ja baš nesrećna, ali dok slušam divnu novu i bezobrazno skupu veš mašinu kako struže i lupa ( nešto joj se dogodilo, a majstor nas bez pardona ignoriše) centrifugirajući na 400 obrtaja (umjesto 1200, koliko je u stanju, al' ne smijem da je pustim, bojim se eksplodiraće), dok postavljam 755ti put isto pitanje „odakle da počnem, zaboga?“, ne mogu da se oduprem teškoj ljubomori na one domaćice koje danas merače.

Dakle, čeka me:
Generalno čišćenje kuhinje, kupatila, peglanje, pranje (mašina će onako sakata da tandara još bar tri puta -aproksimativno), spremanje ormara, igračaka (dabome), njuškanje naokolo (što je prilično teško sa obamrlim čulom njuha) tražeći mjesta koja je naša Mrvica (boga li joj mačećeg) obilježila, pa temeljno čišćenje i sterilisanje istih.

Ako nastavim da nabrajam, završiću dogodine... Palo mi je na pamet da pozovem i pošteno platim nekoga da mi pomogne, ali iskustvo me naučilo da je to samo uzaludno trošenje novca i nerava. Poslije jedne kućne pomoćnice ( djeca je prozvala odmoćnica) sam nalazila moje grudnjake u fijoci sa muževljevim čarapama, dječije majice ugurane kod posteljine, kuhinjske krpe na polici sa peškirima, a gospodinove košulje redovno morala ponovo da peglam. Bilo je i svježe pometenog smeća ispod frižidera, a jedan LCD ekran je očišćen krpom natopljenom Ajaxom i tako trajno nagrdjen... U se i u svoje kljuse... Nema mi druge...

Dok budete bistrili ove redove u ponedjeljak, ja ću čitati Tolkina u svježe i svojeručno oribanoj kadi i bacati pogled na novu haljinu (boje vina- zamalo lila, al' nije iako se rimuje). Kupila sam je prije gotovo mjesec dana  i radujem joj se kao dijete novoj igrački. Izaćiću iz stana reciklirana (prim. moja blesava djeca) i za sobom ostaviti mirisno pečenje, projice, rusku ( iako je niko ne jede osim mene, ne mogu da je preskočim), kupljene kolače (e, još da neću i to da pravim!), pospremljen i čist stan, posložene ormare, uredno poslagane igračke.

Momci i ja sviramo doček u Tivtu, u nestvarno lijepom klubu i vjerujem da će me grlo i  dobro raspoloženje služiti. Kada se u utorak ujutro vratim mogu da se kladim da će stan izgledati malo bolje nego sada, nakon nedelju dana gripa i obaveza, ali sasvim sigurno mnogo lošije nego što ću ga u ponedjeljak ostaviti. Makar će me jedno čekati tamo gdje ga i ostavim... kuvano vino...
Mirisno, sa karanfilićem i štapićima cimeta. Dok budem skidala šminku uključiću da se podgrije i kada izljubim sve usnule ukućane izmeračiću jednu čašu gledajući kroz uključen TV.
Pa šta ako su ponovo napravili rusvaj! Moji su, pametni, lijepi i zdravi. Ne bih (iako mi se ponekad omaknu suluda maštanja) ovo mijenjala za hiper moderno skockan, sterilan samački stan, opremljen budoarom i posebnom „vitrinom“ za cipele... Mak' se... Ništa meni ne fali... Možda još jedno kuvano vino i malo, malecno parče pečenja... i moče... (samo psssst!)

Kaja Milačić
Kaja Milačić
Pjevačica i tekstopisac

Ostale Kajine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/dnevnik-najocajnije-domacice

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.