O stilovima partnerske vezanosti

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Težnja ka uspostavljanju odnosa privrženosti duboko je ukorijenjena u ljudskoj prirodi. Kao i potreba djeteta za hranom podjednako  je važna i njegova potreba da bude privrženo nekoj zaštitničkoj figuri.

O stilovima partnerske vezanosti

U početnim fazama razvoja dijete nije privrženo nekoj posebnoj osobi, već privrženost nastaje kroz međuigru zadovoljavanja bioloških i psiholoških potreba. U prvim mjesecima života  razvija se čvrsta emocionalna veza djeteta i majke, odnosno glavnog pružaoca njege. Ključne odrasle osobe djeluju kao baza sigurnosti iz koje dijete kreće u istraživanje svijeta oko sebe, a istovremeno i kao sigurno utočište u koje se dijete vraća kada je ugroženo i kada mu je potrebna zaštita.

Mala djeca, odvojena od pružaoca njege, u početnim fazama odvojenosti protestvuju, manifestuju znake uznemirenosti, da bi u kasnijim fazama zapadali u očaj, tugovanja do krajneg stepena, ako situacija traje duže, razvijaju nezainteresovanost i ravnodušnost. Ukoliko dođe do ponovnog sjedinjavanja s pružaocem njege, djeca pokazuju mješavinu fuzinosanja-pripijanja, ljutnje, plača, ili odbacivanja.

Razvoj djeteta odvija se kroz međuigru i uravnotežavanje njegove potrebe za bezbijednošću i potrebe za istraživanjem i igrom. Ova dva sistema, bliskost i distanca, teže ravnoteži. Sistem privrženosti i sistem istraživanja su komplementarni, ali se uzajamno isključuju.

Po teoretičarima istraživanja afektivne vezanosti, potreba za vezivanjem je urođena biološka potreba koja traje tokom cijelog života. U djetinjstvu dijete se vezuje za roditelje, u pubertetu i adolescenciji za prijatelje, a u odraslom dobu bi funkciju glavne figure vezivanja trebalo da preuzme bliski partner. Odnos vezanosti obezbjeđuje osjećanje sigurnosti, prijatnosti i pripadanja. Dok, ako on ne postoji osjećamo se usamljeno, nespokojno i bez oslonca.

Stilovi vezivanja su karakteristična očekivanja, potrebe, emocije i strategije emocionalnog reagovanja i socijalnog ponašanja. Rezultat su interakcije urođenog sistema ponašanja, vezivanja i određene istorije iskustava vezivanja koja je počela odnosom sa roditeljima.

Stil vezivanja induvidue prati se preko dimenzija: anksioznost i izbjegavanje. Anksioznost se određuje kao prevelika potreba za bliskošću i pažnjom, uz istovremeni strah od ostavljanja i samoće. Izbjegavanje čine: neprijatnost zbog bliskosti i izbjegavanje bliskosti, neprijatnost od zavisnosti od partnera, traženja podrške, pomoći i utjehe i neprijatnost u izražavanju osjećanja.

Osobe sigurnog stila vezanosti imaju visoko samopouzdanje, pozitivan stav prema drugima i ostvaruju intimnost u odnosima. Ove osobe imaju ravnotežu potrebe za bliskošću i distancom. Njihove partnerske odnose odlikuju bliskost, međusobno poštovanje, uključenost i otvorenost. Imaju realnu sliku o partneru. Konflikte riješavaju konstruktivno.

Osobe preokupiranog stila vezanosti su, kako sam naziv kaže, preokupirani odnosima, tj. imaju  veoma izraženu potrebu za bliskošću. U vrijednovanju sebe veoma zavise od drugih, pa partnerski odnos za njih ima izuzetnu važnost. Često su u vezama jer ne mogu da budu sami. Lako se zaljubljuju, idealizuju partnera i novu vezu. Bijes, strast, ljubomora i posesivnost su karakteristike njihovih odnosa. Investiraju u vezu više od partnera, ali su i dominantniji, zavisniji i zahtjevniji. Teško doživljavaju raskid, pa često ostaju u vezama uprkos ozbiljnim problemima.

Osobe bojažljivog stila vezanosti imaju nisko samopouzdanje i veoma su usredsređeni na sebe. Imaju izraženu potrebu za bliskošću, ali izbjegavaju vezivanje zbog straha od ostavljanja i povrijeđivanja. Teško im je da se uključe u vezu, a kada se uključe, pasivni su, zavisni i više investiraju u vezu od partnera. Nesigurni su u vezi i skloni su da za probleme krive sebe. Rijetko otvoreno komuniciraju i ne pokazuju svoja osjećanja. Izbegavaju konflikte. Raskid im pada teško jer se plaše da nikada neće naći novog partnera.

Osobe odbacujućeg stila vezanosti imaju visoko samopouzdanje i kompulsivno oslanjanje na sebe. Imaju povećanu potrebu za autonomijom i umanjuju značaj vezivanja. Pretjerano pozitivna slika o sebi je u stvari mehanizam odbrane od nesvjesnog osećanja inferiornosti. Ulažu se u posao i materijalne stvari, više nego u intimne odnose. Njihove partnerske odnose karakteriše nedostatak bliskosti, otvaranja i izražavanja emocija. Manje ulažu u vezu od partnera. Izbjegavaju emocije i konflikte. Kako ne traže podršku od partnera, tako i ne reaguju na zahtjeve za podrškom i znake zavisnosti od partnera. Plaše se posvećivanja i brzo osjećaju dosadu ili se osjećaju kao da su u zamci.

Svaka induvidu je tokom odrastanja razvila određeni tip privrženosti, neki stilovi vezanosti za čovjeka predstavljaju ozbiljan problem, te je važno započeti preispitivanje i promjene manje funkcionalnog stila partnerske vezanosti.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.