Depresija nije kraj svijeta, već je izlječiva

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Depresija spada u grupu poremećaja raspoloženja. Karakterišu je povlačenje u sebe, potištenost, nesnica, gubitak apetita i seksualnog zadovoljstva. Osobe koje pate od depresije su kognitivno pesimistični tj.posjeduju fatalističke stavove o gotovo svemu, vide stvari u njihovoj najcrnjoj dimenziji, očekujući najgore. Osjećaju se pritisnuto, obeshrabreno i sumorno. Skloni su kastrofičnim interpretacijama tekućih događaja, osjećajući da se stvari nikada neće popraviti.

Depresija nije kraj svijeta, već je izlječiva

Neke depresije su pokazatelj da su određeni mentalni i emocionalni aspekti u životu i funkcionisanju osobe izbačeni iz ravnoteže, dok se u drugim slučajevima može raditi o genetskoj predispoziciji ili utemeljenosti u biološkim faktorima koji prouzrokuju hemijske promjene u organizmu koji utiču na raspoloženje.

Depresija je izliječiva, ali samo uz adekvatnu i pravovremenu stručnu pomoć. Liječi se psihoterapijski, medikamentozno ili kombinacijom jednog i drugog.

Prema pilot istraživanjima u našoj populaciji, svaki drugi čovjek u Crnoj Gori pati od nekih blagih simptoma depresivnog ispoljavanja. Kao oboljenje je konstatovana na više od 4% žena, dok je taj procent manji u muškoj populciji i iznosi preko 2%. Profesionalno iskustvo nam ukazuje da to ne znači da su u našoj državi žene depresivnije, već to znači da se one češće obraćaju za pomoć.

Pavle, tridesetopetogodišnji arhitekta, dugo je odbijao pomoć, a onda je shvatio da još uvijek ima osoba kojima znači i kojima je potreban, i odlučio da se bori za sebe.

„Kada god bi se oko mene ljudi žalili na depresiju, kroz šalu sam odgovarao: „Ma kakva depresija. Umišljaš, samo si se premorio i ulijenio. Pogledaj mene. Mene depresija ne može ni stići, tačnije za nju nemam vremena““. Zaista, Pavle za depresiju nije imao vremena, radio je zahtjevan posao, bio je uključen u više poslovnih projekata, imao je sina od dvije godine i ženu koja je bila na medicinskoj specijalizaciji, sa zahtjevnim poslom i obavezama. Djelovalo je da je ostvaren na svim poljima. Stizao je da uspješno gradi karijeru arhitekte, da se igra sa sinom, gledaju crtaće, vodi ga na planinu, stizao je da sa prijteljima igra fudbal, da ide na treninge, da ode u nabavku, da sa suprugom izađe u grad, da je iznenadi, da je prati u njenim ambicijama, da brine o roditeljima, itd. Spavao je samo pet sati dnevno, ali se tada osjećao ispunjeno i srećno. Nikada nije imao praznog hoda i bio je navikao da živi za druge. Onda se desilo da je jedan poslovni projekat, u koji je investirao velike finansije, krahirao. Nakon toga, supruga koja je boravila na specijalizaciji je odlučila da se više ne vrati da živi sa njim, odlučivši da napusti grad u kome su živjeli i stan koji su zajedno opremili. Tada je sve izgledalo kao loš scenario za film. Ponašao se u početku kao da se ništa nije promijenilo, trudio se da radi što više može. Postao je svjestan situacije u kojoj se nalazio tek nakon razgovora sa sestrom. Tada je shvatio da će sina sve rjeđe viđati, da je posao zapao u krizu, da je sam u stanu. Nastupili su dani kada je kuća izgledala kao „katakomba“, prazna, velika i tiha. Dan je trajao 94 sata, a nije ništa značio. Nije više radio, nije mogao da jede, nije kontaktirao sa drugima, iz kreveta nije ustajao, ništa se nije događalo. Prvi put u životu je ostao sam sa sobom i bio je jedino sebi društvo. Iz kuće nije izlazio ni po nedjelju dana. Dane je provodio paleći cigaretu za cigaretom. Prestao je da se kupa, presvlači, svaki dan je bio isti kao prethodni. Dane je provodio zureći u TV, nekada prelistavajući porodične albume, nekada samo gledajući u tačku na zidu. Suštinski, tih dan nije jeo, spavao, nije ni postojao. Oni koji su mi bili važni nisu bili u tom stanu i on je za njega postao samo utočište lošeg.

Kada bi sin ili sestra zvali, trudio se da glumi da je dobro, da zvuči ko siguran jak tata i brat. Boljelo ga je saznanje da oni brinu o njemu, ali da im ujedno i nije bio potreban. Mislio je da više nikom nije bio potreban i to osjećnje se šunjalo dok ga potpuno nije obuzelo i tada je započelo intezivno samosažaljevanje. Razmišljao je kako je život okrutan prema njemu, kako nema nikoga. Maštao je o tome kako da konačno zaspi i da se više ne probudi, pio je svakodnevno alkohol, naročito nakon razgovora sa sinom i njegovih riječi: „Tata, kad ćeš doći? Mama kaže da ćemo doći tek na ljeto kod tebe.“ Opisivao je da je kukavica i da ga je samo to spriječilo da sebi ne nanese i fizički bol.

Zanimljivo je da ni jednog jedinog trenutka nije razmišljao da zatraži pomoć. Nije čak bio spreman da sa nekim drugim podjeli svoj očaj.

Tako je bilo dok jednog popodneva na njegov kućni prag nije banula sestra koja je živjela u Londonu. Bez najave, zatekla ga neurednog, u stanu koji je ličio na napušten dom. Osjećao je poniženost zbog njenog prisustva i pogleda. Dugo su plakali nakon čega je sestra zavrnula rukave i započela pospremanje. Prvo kuće pa  brata. Tada se prvi put okupao svjesno nakon supruginog napuštanja.

Sledećeg dana na silu, uz njeno insistiranje, posjetio je psihoterpeuta. Nije želio da ide na seanse, čemu se u početku protivio, ali nije imao drugog izbora. Vremenom, uz sestrinu podršku i medikamente, počeo je da se otvara. „Strašno je teško izgovoriti na glas sve ono što te tišti“, bile su njegove riječi u prvim fazama tretmana. Sestra je strahovala kada je došlo vrijeme da ga napusti i vrati se za London. Mislila je da će Pavle prestati da pije ljekove i odlazi na psihoterpiju. Iskreno, on je ulagao svu svoju snagu da uspije. Uspio je, vratio se na posao, nedavno je počeo da se viđa sa školskom drugaricom koja mu se javila na Facebook-u. Bio je u posjeti sinu.

Osjeća se bolje, iako se i dalje plaši da se simptomi depresije ne povrate. Kaže da se osjeća kao da hoda po žici, i da uvijek može da se oklizne.

*podaci o realnom slučaju prikazanom u ovom članku su izmijenjeni te je bilo kakvo poistovjećivanje rezultat puke slučajnosti.

 

 

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.