Često čujem da ljudi konstatuju da čovjeku nije potreban psihoterapeut ako ima bliske prijatelje. Istina je da ako je čovjek okružen bliskim prijateljima ili, preciznije rečeno, ima sposobnost da uspostavi trajne bliske odnose, mnogo su manje šanse da će mu biti potrebna psihoterapija.

Bliski prijatelji su neophodan „sastojak“ za dobar život. Dobar prijatelj vam može pružiti pažnju i podršku, može biti privržena ili brižna osoba, na njega možete računati i u teškim vremenima. Međutim, postoji niz razlika između prijatelja i terapeuta. Najvjerovatnije će samo terapeut imati objektivan stav prema Vama, vjerovatno će se terapeut baviti pitanjem Vaše odgovornosti za probleme u vlastitom životu, i samo će se on baviti pitanjem onog što se dešava ovdje i sada.

Tokom terapijske seanse se uglavnom bavimo onim što se događa između terapeuta i klijenta u neposrednoj sadašnjosti. A zašto je „ovdje i sada“ od značaja? Osnovno shvatanje psihoterapeuta jeste da terapijska situacija predstavlja društvenu situaciju u malom, odnosno da klijent prije ili kasnije na terapiji ispoljava isto ponašanje kao i u spoljnom životu. Onaj ko je sklon agresivnom ispoljavanju, ko je zahtjevan, strašljiv ili pak arogantan ili zavodljiv, prije ili kasnije će to isto ponašanje ispoljiti u terapijskom kontekstu. U tom trenutku terapeut svoju pažnju usmjerava na ulogu klijenta u stvaranju problematičnog ponašanja koje se pojavilo u terapijskom setingu.

Terapeut ima jedan važan i primaran zadatak u procesu pomaganja koji se odnosi na klijentovo suočavanje sa odgovornošću za nevolje u sopstvenom životu. Zajednički strijeme ka shvatanju osnovnog logičkog zaključka: „ Ako sam ja odgovoran za ono što mi u životu ne ide na valjan način, onda sam ja, i samo ja, u stanju da to promijenim“.

Terapeut najpotpunije upozna klijenta posmatrajući njegovo ponašanje na terapiji. To su, bez sumnje, najpouzdaniji podaci koji su na raspolaganju. Bez posrednika terapeut stupa u kontakt sa klijentom, doživljava ga, kao i način njegovog intereagovanja sa njim, te stoga uviđa i kakvu interakciju klijent vjerovatno ima sa drugim ljudima.

Terapijski kontekst se tokom trajanja psihoterapijskog procesa pretvara u ugodno mjesto, sredinu gdje se klijent osjeća sigurno, u kojoj može preuzeti rzik, otkriti svoje najmračnije i najsvijetljije strane, te bez bojazni od osude ili procjene čuti i prihvatiti povratne informacije, i što je najbitnije od svega provjeriti funkcionalnost lične promjene.

Efikasna terapija ima prepoznatljiv ritam. Klijent otkriva prethodno potisnuta osjećanja, terapeut shvata i prihvata takva osjećanja, dok posljedično ohrabren tim prihvatanjem klijent preuzima još više rizika u otvaranju, osjećajući se sigurno i potvrđeno.

Naravno da dobar odnos sa terapeutom nije krajnji cilj terapije. Klijent i terapeut gotovo nikada ne uspostavljaju dugotrajna prijateljstva u stvarnom životu. U nekim državama je zakonski regulisana mogućnost započinjanja prijateljskih ili bilo kojih drugih bliskih odnosa sa klijentom, čak je i propisana zakonska kazna ukoliko se takav odnos uspostavi i nakon nekoliko godina nakon završetka psihoterapijskog procesa.

Dakle, terapeut klijentu nije prijatelj, no ipak njegova veza sa terapeutom služi kao „generalna proba“ i primjena tehnika promjene za klijentove društvene odnose u spoljnjem svijetu. Klijent se nerijetko na terapeuta ljuti, mrzi ga, otvoreno ili prikriveno odbacuje, dok je terapeut neko ko ostaje tu i prihvata sva osjećanja, prihvatajući na taj način klijenta.

Ilustrovaću seansu i pokušati da prikažem strategiju navođenja klijenta da ovdje i sada demonstrira sekvencu društvene interakcije. Riječ je o dvadesetšestogodišnjem muškarcu koji je prije više od godinu dana započeo psihoterapiju. U jednom dijelu terapijskog procesa naišli smo na stagnaciju. Nakon otvorenog preispitivanja o razlozima za takvo stanje i navođenja da klijent ulaže svoje vrijeme dolazeći na seanse, a ne trudi se i ne prihvata terapeutove sugestije, pri tome saopštavajući o svom funkcionisanju van terapijskog setinga vrlo površnu i selektivno, klijent je odlučio da progovori. Nakon što je smogao snage da ispriča razloge svog strahovanja, koji su se odnosili na njegovu bojazan od terapeutove osude i odbacivanja ako mu ispriča sve što misli i osjeća nastupio je ulazak u novu fazu u kojoj on istraživao svoja osjećanja nepovjerenja i straha od drugih ljudi i svoj strah od bliskosti sa drugima.

Velika unutrašnja promjena se može desiti tek kada klijent sa terapeutom formira odnos pun povjerenja, kada uspije da otkrije sve, a i dalje je prihvaćen i dobija podršku. Takvi klijenti na taj način uspiju da uvide nove djelove sebe i svoje ličnosti, one koje su prethodno odbacivali, prikrivali i negirali. Počinju da vjeruju sebi i svojim zapažanjima, a terapeutov pozitivni stav transformišu u pozitivan stav prema samom sebi.

Saznanjem da je spreman da uspostavlja veze, klijent stiče samopouzdanje i spremnost da u budućnosti u društvenom kontekstu ostvaruje podjednako dobre veze.