Ništa mi nije milije od tuširanja u sopstvenom kupatilu. Ovo koje trenutno nazivamo „svojim“ je zastarjelim i krajnje nepraktičnim arhitektonskim rješenjem, kao i čestim curenjima tu i tamo, daleko od savršenog, al' je „naše“. Udješ u kadu bez straha da će te ošinuti previše vreo ili ledeni mlaz vode, jer i žmureći znaš kako da podesiš bateriju. Osjećaj ravan onome kada se sa dugog puta vratiš kući.
Prvog januara me je probudio mazan i bezobrazan sunčev zrak i dok su svi moji  ukućani na čelu sa  mačkom još spavali, obavila sam jutarnju rutinu. I baš pod tušem ( da oprostite na mjestu inspiracije, mada ima i gorih...) počeh da se prisjećam nekih davnih prvih januara, nekih luksuzih, lijepih i manje lijepih (a i luksuznih) hotelskih kupatila.

Evo dočekah i petu godinu za redom bez mikrofona u ruci, što moju praktičnu stranu (poznatiju kao savjest) vazda pomalo uzburka, jer dolaze „sušni“ mjeseci, a ovaj cvrčak nije nakupio zalihe...
No, ona mekša polovina uzdahne zadovoljno, jer se i ova  godina dočekala pored najmilijih, na čelu sa mačkom, naravno.

Imala sam tek sedamnaest kada je veliki hit bila pjesma čija prva dva stiha u interpretaciji Mire Beširević, Beti Djordjević, pa i mojoj  (prepisivalo se) glase:

„Šoram frci foj
kujundžija meni fercera...“

Ne tražite prevod, ovo je „toboš“ portugalski fonetski ispisan, a skidan po sluhu (nekoga ko je imao strpljenja, ali ne i sluha za strane jezike) a kasnije takav kakav je prepisivan, jer nisu baš svi  jednako strpljivi...

Dakle Lambada... Izvinjavam se svima koji ovu pjesmu vole, ali poznati Vam namćor nije mogao istu ni da  smisli... Ni tada, a ni sada... A pjevao je mali sedamnaestogodišnji namćor čak dvadeset puta na tom prvom radnom dočeku... Osamdeset i neke...
I gledala sam kako se ispijaju kokteli, vina, šampanjci. Možda sam jedina pjevačica koja  pije samo vodu na dužnosti... Kratka pića su mi uvijek bila bljak, vino smeta glasnicama, kao i gazirani sokići, a od onih gustih se podriguje, aman! I gledala sam kako se pleše, veseli i euforično odbrojavaju sekunde...
Parade ukusa i neukusa, drage i mrzne mi kompozicije, (uvijek mi se za doček nacrtavao neki  „hit“ na brzaka skinut i nikada  zavoljen) stajanje na sceni u ponoć i vještačko veselje sa kolegama dok se oni dolje od srca ljube i raduju...

Godine su prolazile, mijenjali se ljudi, aktuelni hitovi, georgrafske širine i dužine, moda i moje toalete, a sve je nekako ostajalo isto... 
Gotovo neprekidni niz sam konačno odlučila da presječem na dočeku 2007. Nije da mi nije bilo zabavno. Lijep koncert na trgu, pa još na moru. Zvijezda večeri čarobnjak ex Yu pop muzike, čovjek koji umije sa riječima. Jesam uživala, priznajem... ali...
Lena je imala tek dva mjeseca i nekako sam osjećala kako sam  izdala svoju malenu princezu... Markovu prvu novu godinu  sam dočekala sa njim u naručju, bio je mašala naporno i zahtjevno novorodjenče. Ali sa Lenom je sve nekako bilo pjesma, pa sam se odazvala pozivu...

I onda sam donijela odluku: Može pjevanje na dočecima ali samo ukoliko sa istih mogu u pepeljuga stilu da zbrišem kući prije ponoći. Repertoar koji godinama njegujem mi takve stvari omogućuje (ko se još veseli uz White Snake poslije 12?), ali svjesno smanjivanje „tržišta“ je uzrokovalo i deficit poslovanja...A, jesam li savladala termine? ... ih...

Varijanta B, da na trodnevni angažman vodim „tutta la famiglia“ mi se nikada nije dopadala... Mala djeca u hotelu na odmoru da, ali na dočeku nove godine, gdje je ženski roditelj na dužnosti, ne hvala!
Kako god, da me ko ne shvati pogrešno, ne jadikujem. Ali čitav decembar, sa produžetkom do polovine januara odgovaram na pitanja različito formulisana, ali nerijetko sa  dozom lažne ljubopitljivosti, čak i maliciozosti...
„A KAKO TO  da kojekakvi uzimaju grdne pare, a ti sa TAKVIM glasom sjediš kući?“

Eto, ta'ki mi horoskop...
Šta ću kad mi je milije moje pečenje i ruska od svih belosvejtskih gurmanluka koje u svoj vijek kusah. Šta ću kad dvadeset i kusur godina žudim da popijem čašu crnog vina i poslije ne razmišljam hoće li moje grlo odlučiti da kiksa kad ne treba. Šta ću kad mi je milije da se derinjam na ove musavce pošašavele od slinog šećera iz paketića, od „snimanja“ posljednjih modnih vriskova dobrostojećih dama. I ljepše mi je u pižami i bez šminke, uz knjigu poslije ponoći od obaveznog sjedenja na iglama i čekanja organizatora programa da odluči da li je moja prisutnost još uvijek neophodna... I što je najvažnije, kroz slično zasićenje je prošla i moja jača polovina. Štaviše, gospodin je u fazi „što je dobro za gospoju, dobro je i za mene“ i banja mu je! Ono jeste da nas sve teroriše potrebom da svake godine u ponoć započne maraton  „Gospodara prstenova“, al' srećom brzo zaspi...
I kakav namćorasti penzioner iz mene raste... aoooooo, što bi rekle prave gospodje neke...

A baš ste mislili da je sve pjesma...
I jeste, ali samo tamo gdje se dobro osjećate!
A meni  je dobro tamo gdje su oni sa kojima dijelim čaroliju bezuslovne ljubavi...

Zato mi je ovo prvo ovogodišnje tuširanje palo ljepše od brkčkanja u nekom djakuziju. Iako sam se saplela na Mrvicinu posudu sa pijeskom i za malo je prosula. Iako sam prije ulaska u kadu rasklonila razbacan veš  ljutih gusara i prodžarala po gorepomenutoj posudi u protrazi za „minulim radom“ našeg bijelog egipatskog božanstva. Iako sam poslije izlaska iz kupatila zavrnula rukave i posložila sudje u mašinu, onako ležerno, sa šoljicom kafe u ruci...

Pogledala sam napolje, na sunčano ćoše moje ulice. Nidje nikog...  a divno li je... prazan parking ispred škole...  a ljepote... Obuzdala iznenadnu želju da skinem ključeve kamiončeta i obrnem krug... Mak' se, da ako mi naleti neki ranojureći pretjerano alkoholisani veseljak!
Sasvim malčice podigla roletnu u dječijoj sobi, uzela knjigu i ušuškala se izmedju mačića... Mrvica je došla do dječijih kreveta, pogledala me začudjeno i ugnijezdila mi se ispod nogu. I dok je iz druge sobe dopiralo ujednačeno očaravajuće hrkanje moga preraslog Hobita, zaspala sam kao top!

Merak...