Kiša koja je pala jutros donijela je razočaranje mnogima.
Za kuhinjskim stolom pored otvorenog prozora shvatam lagano da mi je pomalo hladno, a pomalo mi nedostaje „društvo“ od ranijih dana.
U vrijeme moje prve kafe bi se već okupili, ljubeći se srdačno i prepričavajući dogodovštine (uglavnom svadje) sa suprugama. Čija je oštrokondja opasnija, vazda im je bila prva tačka dnevnog reda. Onda bi svako izbunario svoj „doprinos“ negdje iz prljavih pantalona ili iscjepane košulje. Loza, Vinjak, ko te pita, samo da pali!
Sjedili bi tu, tri super hika, tri musketara od La Loze u hladu ispod mog balkona do podneva, pjevajući, povremeno zaustavljajući prolaznike ( uvijek ljubazno) šarmantno tražeći koji euro na „zajam“!
Oko podneva bi dvojica sigurnijih na nogama pošli dalje u potrazi za još „vatrene vode“, a treći bi zaspao trešten pijan iza zidića travnjaka pošte.
Kada sam ga vidjela prvi put ležao je mirno i više ličio na leš, a ne na notornog pijanca nesposobnog da podje kući. Čak mi je Lena rekla da je neki čiko pao i da bi bilo dobro da pozovemo bolnicu. I pozvala bih da nedugo zatim nisu žene koje rade u pošti izašle na „puš pauzu“.
Prvi put su se kikotale (spava definitivno), a kako se ovaj običaj ponovio narednih dana, samo bi provjerile diše li i mirno „popile“ svoj cigar.
Možda neki od Vas čekaju fotografiju kao „corpus delicti“ . Nije da mi nije palo na pamet, ali odustadoh, jer me ova slika nije nasmijala. Iako je smiješno na prvi pogled. Pitam se zar je moguće da je čovjek kao definitivno najinteligentnije biće na planeti sposoban da sebe degradira toliko...
Prije godinu dana djeca i ja smo imali susret sa jednim kaltarajućim „uletvljenim“ molerom.
„Zombiji po igricama nisu ni malo strašni!“ zaključio je Marko.
Zamazanog lica i odijela zelenom bojom, mršav kao manekenka, izbuljenih očiju koje teško da išta jasno vide ( poluispružene ruke ponešto i „vide“ ) i mene je podsjetio na živog mrtvaca.
Pijanci.
Vječita inspiracija viceva...
Cvrcnut, trešten, letvosan, mrtav majci, mortus, pijan kao majka, pijan kao zemlja, pijan kao Rus
Teturaju, puze, mumlaju... taman kao zombiji...
Smijemo se, jer ne razmišljamo šta stoji iza te užasne navike i ko stoji iza tog nesrećnog, a smiješnog stvora.
Možda je nekada bio snažan i veseo ratar, možda je bio bogat, zadovoljan porodičan čovjek, možda je pred njim bila ozbiljna i uspješna karijera. Eto, već Vas čujem kako se kikoćete... Pa stvarno! Daleko od toga da ih pravdam, ali nesposobnost da se odupre poroku uništila je mnoge genije.
Doduše, ima jedan ruski video na Jutjubu (ruski, dakako) u kojem reporter razgovara sa nekim likom na gradilištu, dok iza njega pijanac pokušava da udje u kadar nalik na blesavo dijete! Svaki put mi izazove suze od smijeha!
U svom životu sam vidjela mnogo pijanog svijeta. Gledala sam žene kako bauljaju, pričaju besmislice... Muškarce kako izazivaju tuče nesposobni da valjano govore i stoje na spostvenim nogama. Pitome, agresivne, lucidne, polusvjesne. Znam mnogo mladih ljudi kojima je žešći „fazon“ prepričavanje noćnih provoda, pijanih dakako... Iako ne mogu da se sjete svih detalja, ubijedjeni su kako je upravo to ultimativna zabava! A nisu svjesni da su na korak do onog zidića kod pošte!
I zaista, lako mogu da ih zamislim kako spavaju na komadićima kartona, najlon kesa i prljavoj zemlji.
Kada mi neko kaže (aludirajući na uglavnom strani repertoar koji preferiram na svirkama) kako ne može da se napije uz Tinu Turner, prvo pitam zar je potrebno da se napije da bi se dobro proveo? A onda se sjetim anegdote koju mi je ispričao jedan kolega muzičar.
Svirali su u nekoj kafanici koju je posjećivalo uglavnom isto društvo koje su po fajrontu morali lopatama da istovaruju napolje. Repertoar, narodnjaci naravno. Bend sačinjen od ljudi koji su ovaj žanr počeli da sviraju „od muke“ i potrebe da se zaradi neki cent, ponekad bi odlutao u vode rock muzike, uglavnom oko fajronta, kada se čini da nikome nije ni važno šta sviraju.
Jedne večeri su ostali duže, jer je ekipa za stolom (jedinim bez stolica naopako) uporno, kao da kuće nemaju, naručivala i piće i pjesme. Kada su odsvirali sve što je od njih traženo, odlučili su da sebi za dušu počnu čuvenu baladu „Purple Rain“ od gospodina nekada pozantog kao Prince. Do refrena je vesela družina ležala zagrljena sa čašama i bocama na stolu. Kao da ih je napustila snaga. I kada su umorni muzikanti pomislili da će uskoro na počinak, šašavi pijanci su se probudili, podigli ruke i glasnije od benda složno zapjevali refren: „Purple rain, purple rain!!!“
Nije Amy Winehouse slušala „Čaše lomim...“ u svojim pijanim satima...
I nisu veseli Rusi ili blesavi Švedjani najpijaniji narodi na svijetu.
Jer alkohol ne bira. Ni pol, ni godine, ni naciju, ni intelektualne sposobnosti.
Svako može da stigne do nekog zidića na popodnevnu dremku. Svako može da završi cirozom jetre, tragičnom saobraćajkom... Svako može da ostane bez posla, porodice, doma...
Jer alkohol ne bira...
Ali mi imamo izbor.
Zato umjesto „Sipaj burazere!“ kao pijanac na degustaciji alkohola, radije pokrijem čašu rukom kada shvatim da će mi jedna od sljedećih tura oduzeti neku od sposobnosti da normalno funkcionišem.
Mislim, čemu? Lijepo je popiti koju čašicu sa prijateljima, smijati se i budaliti malo, ali ako je nekome potrebno da se spusti na nivo bespomoćnog novorodjenčeta, kako bi se suočio sa životom, bolje da posjeti čika Docu da mu da neke „bone“ ...
Mislim stvarno...
Ostale Kajine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/dnevnik-najocajnije-domacice
Činimo velike napore da prikrijemo godine i produžimo mladost izlažuci tijelo i kožu raznim tretmanima, ne bi li ostali tip top.
Kupili ste nove cipele, donijeli ih kuci, ponosno obuli da ih pokažete ukućanima i hop, stišću vas.
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)