Većina nas koji se muzikom bavimo ima jedan „sitan“ problemčić kada je slušanje iste u pitanju.
Ne umijemo da slušamo... Mi tražimo melodiju (a ista je godinama globalno u deficitu), omaške u aranžamanu, kompoziciji, nespretna vokalna rješenja usljed manjka raspona itd. U svom tom „analiziranju“ se nekako pogubimo i teško da možemo da uživamo u muzici kao normalan svijet... Namćor do namćora... I zato Vas molim da se ne naljutite na mene zbog svega što ću napisati.

Ovih dana se zahuktava haos na društvenim mrežama i forumima... Te Željko plagijator, te Željko genije, te Rambo nije normalan kako nas „popljuva“ (a kad je on pa bio drugačiji?), te vidji, što će mu magare (ili koza ... molim urednicu da stavi pravu životinju odje!) u hotelu sa pet zvjezdica, na jahti i uopšte u spotu (a vi se naše marve stidite, kanda?) i sve tako nekako...

Rambo je ostao dosljedan sebi i svom stilu. Majstorski odsviran Jazz koji je ponekad „uguš“ i meni koja ovaj muzički žanr volim... Al' sa duhovitim i briljantnim tekstom na engelskom, tvori neodoljivu cjelinu! Sad koliko je to dobro (ili nije dobro) za Eurosong, neću ocjenjivati.
Nemam ja pojma, brate...

Željko... definitivni madjioničar kada su lake note ( a i laki prsti) u pitanju.
Iako sam dio melodije, po meni Leontinine najljepše pjesme (Željko potpisao muziku) već čula u jednom starom i sasvim nevažnom filmu, nisam odustala od „Kad prave ljubavi ginu“! Savršen tekst, savršena kompozicija, savršeno donesena emocija! Kad me pitaju za omiljenu domaću pjesmu, to je to! Iako je aranžman jedne od kompozicija sa Željkovog albuma potpuno preslikan od  grupe ToTo ( nije Kutunjo, ima i ToTo Afrika!), nisam mu ništa „zamjerala“. Umije  čovjek da „mazne“, da upakuje i iako ga mnogi ovih dana uporedjuju sa Kraljem svih Lopova, Bregovićem, iskreno mislim da moj zemljak radi to drugačije... modernije. I banja ga je slušati!
Ali ovaj put me nije dojmio...  Stvar ukusa. Ali ruku na srce, od  silnih aranžmanskih „kićenja“ izgubi se emocija i zalud još jedan vrhunski tekst, vrhunski glas, vrhunsko sve, pa i farba za kosu...

Naravno, ne bih se hvatala pera na ovu temu da nisam „proučila štivo“. Na stranu ova dvojica... Naši su, pa kak'i  su tak'i su, dobri su. Ali ostali...

Švajcarci... U2! Kad smo već kod plagijata... Nisu oni jedini primjer. Ako pažljivo poslušate, ništa tu nije sasvim originalno. Već poznati aranžmani,  dežavi melodije se provlače godinama kroz ovaj festival, i kroz muziku širom svijeta, pa šta da se radi...

Švedjanka... Kate Bush vizuelno! Ples koji pomalo podsjeća na onu kinesku vještinu ( da me ubijete, ne mogu da se sjetim kako se zove, al' većina Kineza to praktikuje prije prve kafe!), ali mnooogo više na ples temperamentne balerine i neponovljive umjetnice Kate, će za mnoge koji ne pamte ovu divu biti nešto „novo“. Sa druge strane ova ljepotica je muzički neubjedljiva i lako zaboravljiva... Zanimljiv nastup i  prekrasan glas, onako po švedskim standardima... pada snijeg, hladno... Bez šale, cura zaslužuje bolju pjesmu! Na stranu što sam se pitala na kom jeziku zaboga pjeva!

Turska, Grčka, Bugarska, Kipar, većina bivših sovjetskih republika, Norveška, svi su u istom fazonu i imala sam osjećaj da slušam jednu pjesmu... „Moderni“ dance sa prizvukom istoka, mašala... Ma Rambo je u pravu... globalno... Car...

Irci „tjeraju“ svoj mainstream pop... Al' su mi i oni nekako neubjedljivi... Doduše, često su irski muzičari bili rijetke svijetle tačke na ovim festivalima...
Hot house flowers se zvala grupa, čini mi me...aaaa, bili su dobri! „Don't go! Don 't  leave me now, now, now....!“ Straaaašna pjesma!
Island je staromodno i tradicionalno dosadan.
Nijemci  majstorski plitki, tanki...
Austrijanci ugušiše i udaviše repovanjem na njemačkom, koje umije da zazvuči ponekad, jer je njemački sam po sebi kao stvoren za ovu disciplinu... Ali kad se neko derinja, naglašavajući nelogične slogove (k'a „opaki“ momci sa Dorćola), prosto ti dodje muka neka...
Slovenka... Slatko sam se smijala stajlingu pratećih vokala, kao i pokušaju da sve  liči na Mariju i Jelenu zajedno... A teško...
Željko je ostavio trag na ovom festivalu, ali nije samo on! Nisam brojala koliko su puta „tučeni“ simfonijski timpani na sceni Eurosonga, nakon naših Bezimenih dječaka... Nisam brojala, ali sam sigurna da i prije ove godine više ne mogu na prste da se izbroje...

Gospojica iz Latvije „izmaštava“ pjesmu koja se ne skida sa radija i koju svi znaju. Pominje Johnny Logana (opet Irska, zemlja lijepih nota!), koji je pobijedio kada se ona rodila... Neke od nas su tada u ranom pubertetu uzdisale i pjevušile stihove: „ Hold me now...“
Mnogo je vode od tada proteklo, a ovu pjesmu, da sam kojim slučajem puštač muzike na radiju, ne bih pustila u etar... Smor...
Holandjanka... utekla Biku koji $edi, a skvo? Lagana dvojčica, kantri koji više ni u Nešvilu ne prolazi, al' ona je skvo sa gitarom... Liči malo na Sher...
Madam Kaliopi... ne znam... Možda sam zaista nakrivo nasadjena, te mi se ova kompozicija ne komentariše pretjerano...
Ruske bakice... E, pa kad su nam babe osviježenje, blago nama... A slatke su! Onako neuskladjene, trapave...  ma preslatke! Imam osjećaj da će potpuno da zasjene gomilu gologuzih pjevaljki... i ove godine ih ima na lopate, a da čuš!

Čitavo prijepodne sam vrtjela pjesme sa Youtube-a i nadala se čudu. Nadala sam se da moja priča o festivalu neće biti ovako „pljuvački“ obojena. Ali stvari stoje kako stoje...
Ukrajinci su „uvezli“ crnkinju ( ako me oči nijesu prevarile) zanosnu i raskošnog glasa, pa se i pjesma koja je još jedna „Trla baba lan“ da lakše preslušati.
Francuzi su još jednom pokazali nevjerovatan talenat da se kompozicijom i aranžmanom „pokake“ na neobičan i (biću preciznija kad je čujem uživo) skoro božanski glas.  I zamalo sam odustala, jer mi je svaka pjesma ličila na neku koju sam već čula, a pravom oduševljenju ni traga... I sasvim iznenada naletjeh na komšinicu...
Hrvatska... Ako me pitate hoću li da navijam za nekoga, to će biti gospoja Badrić! Ono jeste da ću da pretrnem dok bude „harala“ gornjim lagama, jer mi se nekako čini da je na granici dranja...
Eto rekoh Vam  već, ne umijem da uživam!

Od  kada postoji, Eurosong nije iznjedrio ništa značajnije od Abbe i Celine Dion...
Kada ovim „impozantim“ brojem prvoklasnih muzičara koji su na istoj debitovali  i napravili velike karijere, podijelite broj godina koliko ovaj festival postoji, shvatićete da je Abba mogla komotno da bude Abba i bez Vaterloa... I  tu odmah treba staviti tačku.
Mislim da ova manifestacija nije odskočna daska za talente, nije prvoklasan praznik muzike kao što je to jedan San Remo. Nekako mi se nameće novi naziv za ovaj dogadjaj, ali to bi tek bio plagijat! Mnogo buke ni oko čega... Oprostite čiko Šekspire...
Ali beskrajno zabavna buka!. 
I praznik je... Nečega... Jupiiiii!

Kada u jednoj večeri možete da „prozujite“ kroz čitavu Evropu, uživajući u malenim „razglednicama“ i planirajući ili samo maštajući o putovanjima na nove destinacije? Kada u jednoj večeri možete slatko da se smijete (a da vam to niko ne zamjeri) pjevačicama u pokušaju, scenskim nastupima, stajlinzima, da se divite sve ludjoj  i neponovljivoj sceni, da snimite i poneku haljinu, frizuru ili cipele koje biste rado prošetale...
I kao trešnjicu  na torti meračite  glasanje, koje nam je godinama u nazad „politički korektno“, „transparentno“ i sasvim (ne)predvidivo... Ma daj, ja ovakvu poslasticu ne bih propustila!
Fino ću da spremim neku zakusku, častim sebe nešto gazirano (a da jednom je godišnje Evrovizija!), $ednem i uživam... Na kraju, muzika je tu da nas zabavi i sasvim sam sigurna da hoće!
Samo mi javite kada je finale, da ubijedim djecu da mi daju daljinski!