Neki autori opisuju jedan klinički sindrom, nazvan „rani infantilni autizam“ za koji smatraju da je poseban oblik shizofrenog ispoljavanja koji se javlja na sasvim malom uzrastu. Vodeći se ovim polazištem stručnjaci smatraju da pravilno ispitivanje može biti put ka registrovanju ispoljavanja ranog infantilnog autizma. Već krajem prve godine života mogu se ispoljiti manifestacije poput: apatičnog raspoloženja kod djeteta, izostanak reagovanja na većinu stimulusa iz spoljašnjeg svijeta, neradovanje djeteta prilaženju roditelja, nezauzimanju specifičnog položaja kada se prirpemaju da budu podignuta, neispoljavanje zadovoljstva u naručju odraslih. Ovo su pokazatelji na uzrastu oko godinu dana, dok se kasnije klinička slika mjenja i prisutni su simptomi poput: duboko povlačenje od dodira sa realnim svijetom, ima se utisak kao da su djeca nijema, opsesivna ispoljavanja, potreba da predmeti u okolini imaju pravilan redosljed, prisustvo rituala,  pojava negativizma, regresija, pri čemu su djeca sklona da se satima zabavljaju djelovima tijela, često ne odgovaraju na pitanja ili ispoljavaju zgrčeno zatvaranje očnih kapaka kada ih odrasli nešto pitaju.

Uprkos brojnim istraživanjima i sve ubjedljivijim dokazima da se mnogi oblici ranih dječijih psihoza javljaju kao posljedica urođenih ili stečenih funkcija CNS (Centralnog nervnog sistema) o uzrocima njihovog nastanka se još uvijek nedovoljno zna. Ono što zasigurno znamo je da su za razumijevanje dječijih psihoza neophodna dva činioca: funkcionalna efikasnost CNS-a i kvalitet i karakter interaktivnih odosa.

Kada se u ordaniciji stručnjaka pojavi dijete sa psihotičnim ispoljavanjima ono sa čim se suočavamo je dijete začaureno u nekom svom svijetu, sputano u uspostavljanju kontakta sa drugima, kompromitovanim govorom, koje nije u funkciji komunikacije sa drugima, ili nerazvijenog govora, sa doživljajem stvarnosti ograničenim fokusiranošću na poneki predmet sa kojim uvijek na isti način barata, suprostavljajući se svakoj promjeni koja prati narušavanje tog repetitivnog domena stvarnosti gdje se ono osjeća sigurnim.

Stručnjaci koji se bave proučavanjem psihičkih poremećaja na dječijem uzrastu predlažu određene dijagnostičke kriterijume za utvrđivanje dječije shizofrenije:

• uobičajeno bavljenje nekim predmetima koji nemaju uobičajeni značaj za dječiju zabavu;
• duboki poremećaji emotivnog kontakta sa okolinom, izbjegavanje kontakta sa okolinom, neučestvovanje u igri;
• pojava autograseije, trajni otpor na promjenu sredine;
• intezivan, iznenadan, nerealna strah, koji se intezivira pri svakoj promjeni;
• ravnodušnost ili prenaglašena reakcija na čulne nadražaje;
• postojanje poremećaja govora, ponavljanja jedne riječi, mutizam, bizarnost ili manirizam;
• bizarni i izvitopereni pokreti;
• ozbiljna intelektualna propadanja, gdje se mogu pronaći ostrvca intelektualne sposobnosti.

Ovi dijagnostički kriterijumi zahtjevaju da se posmatraju kroz prizmu individualnosti i zahtijevaju posmatranje i dijagnozu od strane stručnjaka.

Kratak prikaz primjera iz prakse: Djevojčica na uzrastu od 8. godina dolazi u pratnji roditelja. Od prije godinu dana počela da nerado jede, odbija hranu, baca jelo i druge stvari oko sebe. Voli da ponavlja ono što čuje. Ako joj se ne uradi po volji počinje da vrišti, isto se događa kada se omete u ritualnim radnjama, koje ponavlja. U kontaktu ponavlja riječi ispitivača, na pitanje upućeno roditelju daje odgovor, nakon čega posljednju riječ ponavlja. Bezbroj puta traži lutku, ponavljajući: „Daj seki lutku, daj seki lutku..“ Na pitanje čega se plači, kaže da se plaši paučine. Kao pokvaren zvučnik sve što registruje od drugih ponavlja više puta. Ne uspostavlja emotivni kontakt, nije uspostavljen ni sa roditeljima.

Poremećaj psihotičnog djeteta iziskuje timski rad u kome su ciljevi jasno i precizno postavljeni. Tretman je neophodno primijeniti sa mnogo strpljenja, istrajnosti i inventivnosti, u prijatnoj i strogo strukturisanoj atmosferi, uz za djete i porodicu postavljena realna očekivanja.