Juros smo sinak i ja u sedam radili domaći... Trebalo je da ga uradi sa tatom juče, dok sam ja trčala po gradu, završavajući posljednje pripreme za današnji nastup. Pjevam... ih, ma šta mi reče?
Divno je što me neki ljudi još nisu otpisali i peMzionisali, pa iako sam za pojedine rahmetli odavno, nisam ja još za kategoriju bivših... Trapavo počeh, ali cilj mi je da vam razbijem tabue i do pojedinosti opišem dan jedne mame, pjevačice. U cilju što manje upotrebe rečenice: „Lako mi je za tebe!“, koju ne mrzim, ali imam osjećaj da iza nje stoji nerazumjevanje, trunka zavisti i još koješta.

Elem, ustala nešto prije sedam, nadgledala pileta, kojem je ovako rano domaći pao lakše od doručka (srećom), ispratila pileta genija u školu i uz kafu prelistala poštu i novine. Bila na pijaci, kod obućara, podigla cipele čo’eka moga, tri para ( da su tamo ostale još koji dan, obućar bi stekao zakonsko pravo vlasništva nad istim). Pirkao je vjetrić, ali je sunce pržilo kao da je jul, pa sam kao tovarna mazga ( sa ćerkicom kao prikolicom) dopuftala do stana.

Pokupila vodu iz kupatila (još nismo otkili sva mjesta koja cure...), raspremila, i taman kad sam očistila šargarepu za supu, zovu iz studija... Opet sam zaboravila da imam snimanje... Nije još ni 10 sati bilo, a u gradu špic... radi li iko u ovom gradu, ili se samo vozaju sa mobilnima priljepljenim za uho? ... Ili se tako danas radi, samo sam ja staromodna...
Srećom, našla sam mjesto na parkingu prilično lako i brzo, vodjena vilom parkiralicom. Uz ćerkino gundjanje, jer joj studio odavno više nije interesantan, udjoh, snimih dvije sinhronizacije reklama za neke supe, šta li je i izadjoh... Gundjalica se smirila, jer sam joj obećala novu kućicu za njene mrvičaste ljude, čim stigne honorar.

Džejmi Oliver je mudro rekao da ako ti za ručak treba više od 45 minuta, nemoj se ni opučat' , bolje ga naruči... Zarad što manjeg opterećenja kućnog budžeta, ja sam savladala tehniku spremanja obroka i za manje vremena! Ono nije da ne razmišljam noć ranije šta ću za sjutra, ponekad čak i stavim meso da se marinira ili napunim paprike, kako mi kad dodje. E, pa danas nisam imala osmišljenu ili pripremljenu strategiju... Umjesto pileće supe i fileta u sosu, pomfrita i salate, dobili su pileći paprikaš! I salatu. Da smo zdra'o... Samo nek' je kašikom...

I dok sam popeglala svoju haljinu, muževljeve košulje, dječije majice i što šta, promijenila mački pijesak, iznijela smeće, usisala i obrisala podove, dodje vrijeme za pješački „Pariz – Dakar“ na nadaleko čuvenom parkingu ispred škole... Ovaj put sam bila odlučnija zbog stalne misli da ću nešto zaboraviti, pa smo se za čas našli na sigunom tlu našeg malenog stana.

Kao da sam trepnula, već je dva popodne, notebook otvoren, tekst kasni, urednica zvala tri puta od jutros, a na monitoru ni slovca... OK, kažem sebi, imam fore do šest, sve je spremno, samo da pokupim klavijaturistu i krećem... I počnem da „poradjam“ priču, al' ko za inat, trudovi učestali, ali poroda nema... I krenu nešto oko pola tri.., al' dobih neodoljivu potrebu za popodnevnom dremkom...Tako dremljiva kuckah, a u četiri pozvoni telefon... Drugi studio, još jedna reklama i moja psovka jer ništa ne zapisujem, a imam sasvim zgodan rokovnik!... Muž još nije stigao s posla, a da ostvaljam tri mačeta sama, nije najpametnije...

E, ovaj put je špic nalik na one iz filmova... al' stigosmo i ponovo me vila parkiralica počasti slobodnim mjestom... Uljudno odbismo kafu i sokove, omunjih nekoliko tejkova reklame za neku banku i trk nazad glave pune grozničavih ideja što za tekst, što za izgovore urednici...

Mokre kose, polunašminkana, sa „scenskim“ cipelama u jednoj i torbom sa tekstovima, mikrofonom i ostalim drangulijama u drugoj ruci, u 6 sam pored kamiončeta... Kao i svaki savjestan vozač, na benzinskoj pumpi sam otvorila haubu da provjerim stanje i kao „poklon“ dobila jednu crnu fleku na mojoj divnoj zelenoj haljini... Kako, nemam pojma! Pitajte Marfija! Napravila sam krug nazad do zgrade i sa balkona dočekala zeleno crnu ešapu, kao i drugu haljinu, koja je vapila za peglom...
U šest i petnaest smo ponovo krenuli sa parkinga.
Ja mnogo volim moga klavijaturistu Mišu. Izistinski, kao brata... Ali sam ga vozeći prema Cetinju mrzjela iz sveg srca... On je spavao popodne... Zijevaše kao krap... Ne htjede čak ni da zapali cigaretu, pa da ga grdim što mi prlja pepeljaru... Nije me čak udostojio ni jednom jedinom kritikom kada su moje vozačke sposobnosti u pitanju... a to inače obožava da radi...
Pustih Satrianija i podigoh sebi raspoloženje, taman pred mjesto „zločina“. A tamo, dok je Miša postavljao klavijaturu i namještao ton sa drugim učesnicima programa, otrčah u toalet da
dopunim šminku i spasem što se spasti može kada je moj outfit (kako sam urbana...hihihi) u pitanju... Srećom fleka nije bila masna, samo neka prašina Bogu hvala, a ešarpa je savršeno odglumila pojas i ja se ubrzo dohvatih mikrofona...

Jedanaest uveče. Oficijelni i uštogljeni dio proslave je prošao, sada je u toku onaj „rudarski“ posao za nas muzičare...
Red Tine Turner, pa red Silvane. Za njima skakuću Lady Gaga, WhiteSnake, pa se šepuri Haris...Pjevam podjednakim žarom, a narod djuska i uživa... Izuvam cipele i svi misle da je to početak nekakvog k'obajagi striptiza uz „You can leave your hat on“... A mene samo bole noge... najstrašnije...

I prodje u veselju i ponoć, vrijeme za vampire i totalne narodnjake, kako i dolikuje. Predajem mikrofon kolegama i ostajem nasmijana čak i dok čitam poruku koja mi je u medjuvremenu stigla. „Zaboravila si ključeve od stana!“ Opa! To znači da ću vjerovatno spavati u kolima, jer moje ukućane ne bi probudio ni vrisak Monserat Kabalje!
Oko jedan i po se milosrdno pojavi cura sa ugovorima. Potpisasmo, ali ostadosmo do kraja veselja, jer nema smisla razmontiravati svoje instrumente sa bine dok kolege sviraju. Mada to nekima i ne predstavlja problem, ali mi to rijetko radimo!

U četiri sam uparkirala kamionče pored komšijinog novog auta, što je uvijek svojevrstan podvig, obzirom da mi se njegovi novi točkići mnogo svidjaju, (iako nikad ne znam šta mu je naprijed a šta pozadi... ah, taj moderni dizajn...) i strah me da mu na divnoj bordo boji ne ostavim neki teget trag... Ulaz zaključan, ali se pojavi komšinica, bila u provodu srećom. A mog sina je samo pet minuta ranije probudilo bijesno mjaukanje neke mačke (zaboga, jesam li koju sprštila???), pa mi je sa Mrvicom u ruci otvorio vrata.
I kao da sam se probudila prije nego što sam zaspala...
Opet sedam ujutro, ponovo domaći (naravno da je i to čekalo mamu...), praćenje malca u školu, sa sve tamnim naočarima (iako je oblačno). Istrpjeh „ljubopitljive“ poglede... „Dobila batine od muža, garantovano!“ ... „Ma ta se ne trijezni“ i ostale neizrečene zaključke.

Dogadjalo se da sat vremena prije polaska na svirku neko od djece dobije temperaturu. Dan uoči jedne zaista važne i dobro plaćene, Marko je proveo na infuziji. Srećom nije bilo ništa ozbiljno, samo malčice dehidrirao mangup... Jednom sam pjevala nakićena visokom temperaturom i gripom , a jednom sa uganutim zglobom... Jedared mi je čak spala krunica sa dvojke, gore lijevo, pa sam je zalijepila žvakom i nastavila kao da ništa bilo nije! Show must go on... niko te ne pita možeš li... Ne žalim se, sama sam birala... niko me nije vukao za uši...

Umjesto novina i pošte, završiću tekst za koji isprolongirah rok, pa ću poslije spremanja ručka i ostalih akcija da izvedem djecu u skitnju, kako ne bih pala u krevet prije deset...
... I samo da i na ovaj honorar ne čekam mjesec dana, sve će biti s Andjelima...
I tu negdje izmedju spremanja ručka i kuckanja po tastaturi, pomislim kako li je lijepo onim mamama koje imaju „od-do“ radno vrijeme, zaspivaju prije ponoći, a za svaku svoju ili dječiju boljku trče po doznake za bolovanje... Gotovo da im zavidim...
Lako mi je za njih... isto kao što je njima lako za mene...