Kraj...

Kraj...

15.12.2011.

Nekada sam voljela kišu...
Uživala sam da prošetam kroz gotovo prazan grad naoružana king size kišobranom i šašavim gumenim čizmama. Uživala sam i da se provozam, lagano kroz zbunjenu gomilu vazda žurećih točkića. Opuštao me zvuk pljuskanja vode kada prodjem kroz baricu. Monotono zujanje brisača i savršen  „D“ ton grijanja su mi uvijek uspješno tjerali neželjene misli...
Danas nemam volje da izadjem.
Mehanički završavam poslove po kući. I ne primjećujem da je i posljednja košulja uredno ispeglana i okačena na mjesto, ne registrujem omamljujući miris ručka. Danas ne umijem da uživam u mirisu tek oribanog kupatila.

Čekam.
Čekam i protiv svoje volje oživljavam sjećanja.
Na pogled iz kojeg se život iselio. Na ruku koja se u rijetkim trenucima bolešću zbrkane svijesti nadljudskim naporom podigne kako bi dodirnula one od kojih joj se još ne oprašta. Na bol koji vidiš, a ne možeš da pojmiš. Na bespomoćnost koja te opsjeda i prati svakim udisajem i izdisajem.

Mislila sam da sam oguglala. Na smrt, na bolest, na ljude. Mislila sam da je moj bijes zatrpan duboko ispod trulog pokrivača neminovnosti i prolaznosti. A nije.
Pokušavam da ga potisnem prstiju zarivenih u baršunasto krzno moje mačke, koja je odjednom odlučila da mi sjedi na krilu, da prede. Inače to ne radi. Djeca su tiša nego obično.
Ustajem i nastavljam da čistim već očišćeno, da peglam već ispeglano. Samo da ne mislim. Da ne otkrivam tajne znake Kosmosa koji ukazuju na kraj.
Iako vjerujem da će kraj, taj konačni izdah donijeti mir, ponijeti umornu dušu na bolje mjesto, opirem mu se svim srcem.

Kiša i dalje pada.
Upravo su mi javili...
Ne umijem danas sa riječima.
Ne plačem... ni  to više ne umijem.
Sjetila sam se otvorene rake spremne da primi mog oca.
„Rodjeni ste istog mjeseca, ubaci mu ovaj cvijet i reci: „ Tebi bijeli cvijet, meni bijeli svijet“ ... valja se... „, rekao je neko.
Kipući bol, provala uzdržavanih suza, krik.
Bijes, pitanja, nerazuman osjećaj krivice.
Da je možda moglo drugačije, da smo samo...
A nije.
Nalazimo mrvu utjehe u bolu koji preuzesmo na sebe.
Gledamo praznim očima jedni druge.

Ne javljam se na telefon. Ne mogu da čitam, da gledam televiziju.
Voljela bih da sam bila tamo, kraj te postelje, ali nisam. Samo bih napravila gužvu, dodala još tuge tamo gdje je i previše ima. Voljela bih da sam joj stisnula ruku i zahvalila na svoj dobroti koju je nesebično dijelila. Da sam joj šapnula da se ne plaši. Da nije sramota prepustiti se.
Jer ona nije izgubila bitku. I uvjek će biti pobjednik, jer će njeni osmjesi zauvijek ostati tu. Njen će vedri duh zbijati šale sa nama kada nam bude najviše nedostajala...

Proći će vrijeme, udahnućemo i nastaviti. Bez njih. Sa njima u duši.
Pitam se, da li je i ovo jedan od tonova Kosmosa koji stvara savršenu harmoniju života. Onaj „D“, u mojim kolima je jutros  prešao put od pola stepena.... „Dmol“. Onaj što te dotuče, isprazni, onaj što obesmisli svaku neizgovrenu riječ.

Kraj.

Slični članci

Tagovi :

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.