Prije par dana jedna čitateljka, kojoj sam posebno zahvalna, je sugerisala da otvorimo temu o hroničnom umoru, a da odgovorim na njen savjet dodatno me je inspirisao moj deda koji je upravo ušao u kuću. Posmatram ga, ima osamdeset sedam godina. Na pitanje gdje je bio, odgovara da se jutros rano ustao, obavio posao po gradu, kupio sve što je potrebno za kuću, otišao do apoteke, obavio “pokajanje, umrla Milka Stevova” i sada će da ide kući jer je kupio “strašan košetić, pa će skuvati malo kupusa”. Posmatram ga i razmišljam, koliko je on prešao kilometara do sada, trenutno je 11 sati, najmanje pet. Izgleda zadovoljno, oči mu sijaju, živahno nastavlja da priča o tome koga je sreo u gradu i prije odlaska duhovito izgovora opasku upućenu naslovnici dnevnih novina, sa koje se smiješe aktuelni političari.

Ostavlja me zapitanu. Znam, život ga nije mazio, u porodici je imao iskustvo gubitaka, bolesti, teškog preživljavanja, bio je jako mali za vrijeme II svijetskog rata, članovi porodice su mu zatvarani i sam je kao mladić nailazio na nerazumijevanja. Pitam se kako mu uspijeva da sa sobom nosi takvu vedrinu?

Na drugoj strani gotovo svakodnevno razgovaram sa osobama koje se žale na teškoće obavljanja svakodnevnih aktivnosti, praćene osjećajem umora. Ovi simtpomi se pogoršavaju nakon vježbanja ili nakon nekog emotivnog stresa, a višesatno spavanje ne otklanja taj osjećaj tjeskobe i umora. U teoriji i praksi sve više se navode kriterijumi za utvrđivanje sindroma konstantnog umora. Sa punim pravom se sindrom hroničnog umora naziva bolest savremenog doba, koja počinje da se izdvaja kao poseban entitet polovinom sedamdesetih godina prošlog vijeka. O sindromu se naravno prvo govorilo u Americi, gdje su postajale neke statistike da čak 2,5 miliona ljudi pati od ovih smetnji.

Kako se simptimi ispoljavaju? Najčešće se javlja kao intezivan osjećaj umora i lakog zamaranja koji najčešće prati simptome koji nalikuju prahladi, bol u grlu, malaksalost i blago povišena temperatura. Prateća simptomatologija je osjećaj vrtoglavice, uznemirnenost, iscrpljenost, glavobolja, iritiranost. Smetnje ne jenjavaju kako vrijeme odmiče, već se usložnjavaju, manifestujući niz gastrointestinalnih smetnji, probleme sa probavom, uz prisutne alergijske reakcije, koje na kraju iniciraju reagovanje ljekara koji savjetuju uzimanje antibiotika širokog spektra.

Osoba koja pati od sindroma hroničnog umora se osjeća iscrpljeno, malaksalo, konstantno usmjerena na preispitivanje vlastitog tijela na jednoj strani, dok na drugoj strani nailazi na nerazumjevanje bliskih ljudi, članova porodice, kolega.

Ovaj sindrom je teško dijagnostifikovati zbog njegovog preklapanja sa drugim bolestima, gdje imamo situacije da je sindrom hroničnog umora čest pratilac bolesti srčanog mišića, povišenog šećera, deficit vitamin B12, tumora itd. To je razlog zašto se dijagnoza ispoljava tek nakon isključivanja svih organskih mogućih uzročnika ispoljavanja navedene simptomatologije.

Teoretičari se stalno spore po pitanju porijekla bolesti, neki su ubijeđeni da je bolest virusnog porijekla, dok drugi smatraju da je ključni izazivač stres. Jasno je da se većina naučnika slaže da je jedan od uzroka način života oboljelog koji uporno nastavlja da živi­ u stalnom stresu i ubrzanom životnom tempu. Ljudi današnjice preuzimaju sve više odgovornosti, najčešće u poslovnom svijetu, težeći visokim ciljevima i postignućima, posmatrajući sebe iz vizure da su nezamjenjivi u poslu i razmišljajući ako naprave pauzu, odmah će doći neko na njihovo mjesto i istisnuti ga iz lanca poslovnih privređivanja. Bez sumnje ovo jesu pretpostavke razvoja depresije i hroničnog umora.

Gdje je bez sumnje jedan od ključnih uzročnika nastanka sindroma hroničnog umora?

Uzrok leži u tendenciji da čovjek u dvadeset prvom vijeku radi sve duže, preferira da bude sve bolji, ako mu je to preferencija, ona sa sobom povlači znatno intenzivniji rad nego što je to zaista neophodno da se ne ostane bez posla. Očigledno je da pretjerani zahtjevi koje postavljaju sami sebi, ambicija i želja da se dokažu za mnoge mogu biti pokretač. To nesumnjivo poboljšava materijalnu situaciju, ali šteti zdravlju.

Da li smo mi ljudi predodređeni da budemo mašine koje proizvode uspjeh?

Nismo, to je svakako jasno. Sada dajem odgovor sebi, a sugerišem i vama, generacije naših roditelja i djedova nisu radile sa idejom da proizvode što više, da se istaknu da budu što bolji, oni su radili onoliko koliko im je bilo potrebno da zarade da bi obezjedili sebi osnovna sredstva za život. Uprkos teškoćama, bili su zadovoljni, nisu bili pod stalnim pritiskom i imali su prostora da borave u prirodi, da se druže sa porodicom, da pripremaju zimnicu, slave praznike.

Hajde da se svi zapitamo, šta se dogodilo sa prioritetima?