Šta da radim kada se nalazim u živom pijesku?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Šta da radim kada se nalazim u živom pijesku?

Klijenti dolaze na terapiju nakon kontinuiranog iskustva razočaranosti i frustriranosti, te se vjerovatno i ne nadaju baš mnogo da se njihov život može i promjeniti. Čujem od njih da su do sada pokušali sve što se moglo pokušati da bi pobijedili svoje opsesivne misli, savladali svoju depresiju ili anksioznost, oslobodili se neefikasnih navika…

Neki od njih imaju već dovoljno iskustva sa drugim psihoterapijskim pravcima, gdje su u svoju borbu da se oslobode problema uključili i pomoć stručnjaka, neki piju ljekove ujutru, popodne, uveče…Takvi klijenti uvijek misle da mogu još više da rade na sebi i da će se problem riješiti čim uspiju da preuzmu kontrolu.

Međutim, nije u pitanju to da niste dovoljno radili na sebi, dovoljno pokušavali ili vam je nedostajala snaga volje. Stvar je u tome da je namjerna kontrola misli i osjećanja vrlo diskutabilna strategija za funkcionalan život.

Mozak uvijek misli. Kao što srce pumpa krv, želudac vari hranu, tako i mozak misli.

„Riba ribi grize.....“. Šta ste pomislili? Pa naravno rep. Zašto niste pomislili sto, ili uvo, ili žabu? Zato jer naš mozak posjeduje određenu mrežu misli pa je nevoljnost da se dožive sopstvene misli već u stratu “đavolja rabota”.

Dakle, šta želim reći? U osnovi mnogih problema, zbog kojih klijenti dolaze na terapiju, je njihova nevoljnost da dožive sopstvene misli, osjećanja, sjećanja i ostale unutrašnje događaje. Iako je prirodno izbjegavati stvari koje doživljavamo neprijatnim, kao što su bol, anskioznost, depresiju, razočarenje, one su svakako dio ljudskog iskustva te se suštinski na duže staze ne mogu izbjeći. Upravo je ta usmjerenost ka unutrašnjoj kontroli sama po sebi problem koji dovodi do toga da klijentu treba terapija.

Hajde opet da probamo...“Jedna lasta ne čini....“. Šta ste pomislili? Naravno proljeće. Zašto niste pomislili more, krdo, zimu?

Na ovom mjestu vam predstavljam jedan drugačiji koncept razmišljanja od onog sa čim ste se do sada susretali. Nije poenta da se osjećate bolje, tj. da osjećate manje anksioznosti, manje bola, razočarenja, već je poenta da bolje osjećate.

Ovdje vam sugerišem da nije uklanjanje psihološke patnje idealno krajnje riješenje, a vi kao pojedinci zaposleni svojom borbom sa privatnim iskustvom i idejom da je potrebno da smanjite svoja neprijatna iskustva da biste krenuli naprijed, pomislićete da sam luda i da pričam besmislice. No, mislite šta god hoćete jer iako vi mislite da sam ja lud psihoterapeut, to je samo misao i ništa drugo, a mozak stalno misli.

Ako imate neki psihološki problem koji već dugo vremena pokušavate da riješite, molim vas da se sada usresredite na njega i počnete da razmišljate o njemu. Šta ste do sada pokušavali da u svom naporu učinite kako biste riješili taj problem. Često su odgovori nešto kao: bježanje u san, pokušavao sam da usresredim pažnju na nešto drugo, utapao sam se u alkohol, uzimao ljekove, pretjerano analizirao problem tražeći uzrok.  Koliko je to bilo djelotovorno za vas? Da je bilo djelotvorno, ne bismo sada o tom problemu razmišljali.

Razumijem ako kažete da se u ovom trenutku osjećate potpuno beznadežno. No, ja vam naglašavam da niste vi beznadežni, niti je situacija beznadežna, već su vaše strategije beznadežne. Vaše strategije su neuspješne za rješavanje problema koji imate.

Hajde da pokušamo sa objašnjenjem neke alternativne strategije.

Ko god od vas je gledao Dizni crtaće, vjerovatno se sjeća Šilje kada je trčeći po šumi upao u živi pjesak. Koja je bila njegova prva reakcija? Borio se kao lud, koprcao da se izbavi iz tog pjeska. Svi znamo šta se dešava kada neko pokušava da se koprcanjem izvuče iz živog pijeska, zar ne? Upada sve dublje i dublje.

Šta vam nudim kao riješenje? Dakle, treba da uradimo nešto suprotno od instiktivne reakcije. Da legnemo, raširimo ruke i noge, da povećamo dodirnu površinu i da budemo mirni. To je bar početni korak dok ne smislimo šta ćemo dalje preduzeti. Dakle, osnovno je da prestanemo da se koprcamo i dođemo u kontakt sa onim sa čim se očajnički borimo.

Ono što na kraju savjetujem jeste da možda nije u pitanju to da se vi niste dovoljno trudili da riješite svoj trenutni problem, već da ponekad jednostavno treba da shvatimo da se nalazimo u živom pijesku te da treba da prestanemo da se borimo onoliko dugo koliko će nam biti potrebno da pokušamo sa nekom drugom strategijom.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.