Penjem se uz stepenice zgrade duboko udišući vazduh što zbog popriličnog tereta u rukama, što zbog neodoljivog mirisa pečenih paprika. koji se mangupski širi ulazom. Davno okrečeni zidovi,sa kojih vise listići potklobučene farbe ga žedno upijaju... Iako su najavili žešće žaropeke za poduži period, ovaj prvi "mirisni" vjesnik jeseni, kao da me osvježava...
Na zvuk otključavanja vrata, maleni, ali odabrani odbor za doček sastavljen od tri mačeta, mi ne da da se pomjerim...
„Šta si nam kuuuupiiiilaaa?“ pitanje staro koliko i robnonovčana razmjena.
Marku knjige, sveske, olovke, gumice, bojice, flomastere, pernicu i ranac. Leni blok i bojice (sa najvoljenijom mačkom svih vremena), a Mrvici gotovu hranu za mačke, na koju se mašala navukla i još jednog miša na navijanje...Koliko je sve koštalo, ne smijem ni da pomislim... Šta bi bilo da mi je ministar finansija otkazao poslušnost? Misao tjeram od sebe kao dosadnu muvu. Uživam u pogledu na zadovoljne mališane i njuškam...Baš tako... njuškam...
Lagano omamljujući miris borovine od koje su napravljene drvene bojice i olovke i miris svježe štampane, tek otvorene knjige pomješaće se uskoro sa mirisom lijepka za papir, do pola pojedenih sendviča, jabuke i po neke prošvercovane igračke. Simfonija mirisa djačke torbe... Ljepota...
Jedna malena mekana ruka, sa prstićima koji mirišu na čokoladno mlijeko, uporna je u nastojanju da mi skrene pažnju sa monitora.... Ljubim pametno tjeme koje još uvjek bebeće miriše na karamele i trgnem se iz kreativne rasijanosti... Šta ja to radim???
Podjsetih samu sebe na Ziskindovog Žan Batist Grenuja, koji je iz prevelike ljubavi prema mirisima počinio neizrecive zločine!
A nisam ni trudna... Ni luda...
Samo sam, umjesto oka sokolovog dobila „njušku“ lovačke kere i uživam u tome!
Nije mi mnogo potrebno da bih se prisjetila prvog, svjesno njušnutog mirisa...
Vučije krzno na kaputu moje majke... Koliko sam samo puta zaspala lica zagnjurenog izmedju njenog vrata i golicavog krzna... Možda zato i volim vukove...ali izistinski ih volim, bez foliranja! Kasnije sam se uvjerila da vuk, mokar pas, kao i izvjesna ljudska bića imaju sličan „vonj“, ali to nikada nije uticalo na lijepa sjećanja mojega nosa!
Miris duvana na rukama moga oca.... Šaka mu je bila velika i jaka, ali kada bi me pomazio po glavi i prstima prešao preko nosića, izvijala sam se i propinjala na nožne prste da upijem nježnost i taj neodoljivi miris LD cigareta....
Karmin....baš tako, karmin! Ne ruž za usne...ruž miriše na jagode, kivi, maline i koješta...Karmin, onaj koji sam krala iz mamine tašne, miriše neponovljivo i jedinstveno! Jednom sam jedan slatko smazala...
Bakine vanilice, kuhinja koja je stalno mirisala na čudne i gorke čajeve, nevjerovatno oštra i zavodljiva aroma nekog korova na Senjaku, čije ime nikada nisam saznala... samo su mi rekli da je to korov... i da se više tome ne približavam...
Beogradska Košava koja siječe lice mirisima snijega, dima i uglja.
Sladak kupus koji osjetim na ulazu u zgradu i jurnem gore nadajući se da je krenuo iz naše kuhinje...
Prvi ikad vidjeni i smazani ananas van konzerve, kupljen na novogodišnjem vašaru.
Faks u platnenim vrećicama, Bohor...miris debelim minusom ukočenog rublja, tek unešenog sa balkona...
Crni luk ispečen na „plotni“ za supu sa piletinom, celerom i šargarepama...
Miris gume novih novcijatih „šangajki“, lopte koja mi za čudo, nikada nije omašila nos i lastiša...
Lastiš, čovječe! Ema esesa, esesa pipija...
Nova lutka, Barbika... Godinama kasnije sam trag tog mirisa pronašla u parfemu koji tvrdoglavo koristim toliko dugo, da ga više i ne osjećam...
Pita od jabuka sa cimetom...
Humus koji smo po Zvezdari tata, brat i ja čeprkali i donosili mami za cvijeće...
Bagremov cvijet koji smo halapljivo jeli, vjerujući da je kralj svih poslastica... i jeste...
Lubenica, ona duguljasta, grčka, koja se hladila u kupatilu pod tušem i ostavljala slatke, ljepljive rozikaste mrlje po kuhinjskom stolu...
Miris majske kiše i mokrog asvalta...
Otmjeni miris biblioteke „Milutin Bojić“ izmješan sa Yardley „Shock“ parfemom stroge bibliotekarke... Miris knjiga edicije naučne fantastike, koje sam za tatu donosila iz biblioteke i krišom čitala... Mamine kreme iz apoteke...
Moje divno i mirisima bogato djetinjstvo.
Kasnije je uslijedilo manje „šarenilo“ prijatnih mirisa...
Prva ljubav, prvi parfem, led na tašmajdanskom klizalištu...
Hotelske slabo provjetrene sobe, zadimljeni klubovi, metalni miris „Sure sm58“ mikrofona...
Svježi pečati u pasošu, tudji gradovi koji nepoznato, tudje mirišu...
Sterilni aerodromi, prljave željezničke stanice, vreli autoputevi...
Bolnice, tamjan, svježe iskopana zemlja... To nisu mirisi... i ne želim na tu stranu....
Jedan parfem, jedan pogled i jedna slomljena štikla ispred podgoričkog kafića...
Koža koja miriše na dugo putovanje. Izgorela piletina na roštilju, more, nove godine, nov namještaj, svježe okrečeni zidovi...
Kučki sirevi... jes' da „tuknu“ al' ne mari....
Pakovanje gorgonzole koje kasirka uzima gadljivo, vrhovima prstiju i pakuje u posebnu kesu, dok se ja smijem i kažem joj da ću to da jedem!
Pokošena trava na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, miris mora koji sasvim neočekivano doleluja sa južnim vjetrom. Ružni i planeti Zemlji nepripadajući Blok pet, okupan i čarobno promjen mirisom borova Tološke šume...
Opet bolnica, asepsol, povidon jod i zamotuljci... dugo čekani.... Mirišu kao karamel bombone... Mirišu na bebi sapun, Pavlovićevu mast, Jekoderm, pune pelene, bljuckanja, miljeko, kašice od kajsija,
„sensitive“ omekšivače za veš, mirišu na ljubav...
Kada me vidite na pijaci kako nepristojno, nekulturno i polusvjesno njuškam povrće, ne zamjerite mi... Jače je to od mene...
Koliko puta vam se dogodilo da prolazeći pored neke „pokretne parfimerije“ počnete da razmišljate o nekoj dragoj, ili manje dragoj, gotovo zaboravljenoj osobi? Koliko ste puta vi što se sada kikoćete mojoj iznenadnoj raznježenosti, njušnuli po vazduhu prizivajući slike nekih boljih dana?
Da ne pričam o FEROMONIMA koji su glavno oružje za „navatavanje“ pripadnika pola suprotnog vašem.
Većina i ne obraća pažnju na to koliko nam je čulo mirisa zaista osjetljivo. Na žalost, ili sreću, ovo je i najprilagodljivije čulo, jer da nije... klali bi smo se kao pit bulovi kada nam oni što manje ljube sapun i vodu, ili „odi šdo su se balo prehladili“ pa se zanijeli prskajući se svojim AU de toilette stanu „na nos“ u autobusu, u redu pred kasom ili šalterom... Nikada više ne bi smo okusili salatu od pečenih paprika sa bijelim lukom, urnebes salatu ili gorepomenute sireve, čuvene po svojoj aromi... Seljaci bi stavili katnace na štale i pobjegli glavom bez obzira prema gradovima... (ovo mi baš i nije trebalo...) A možda bi i cijene stanova u blizini deponija i otpadniJa voda pale malkice... a možda mi ni ovo nije trebalo, no...
Možda sam slučaj „za posmatranje“, možda i nije baš normalno ovoliku pažnju posvetiti nosu... mislite šta vam volja... Ja ću i dalje zalijevati svoje dragocjeno čulo raznim ljepotama i sakupljati namirisane sličice sjećanja.
Činimo velike napore da prikrijemo godine i produžimo mladost izlažuci tijelo i kožu raznim tretmanima, ne bi li ostali tip top.
Kupili ste nove cipele, donijeli ih kuci, ponosno obuli da ih pokažete ukućanima i hop, stišću vas.
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)