Upomoć, šta se dešava sa mojim realnim svijetom!

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Upomoć, šta se dešava sa mojim realnim svijetom!

U subotu veče prije projekcije filma Suzan, režije Katell Quillévéré, našla sam se u pravoj panici jer mi se istrošila baterija na telefonu. Naime, deset minuta prije početka filma dogovorila sam se sa jednom poznanicom da se vidimo kratko kako bih joj predala pošiljku od njene mame. U međuvremenu, moja prijateljica sa kojom sam gledala film je ušla u bioskopsku salu da zauzme mjesto jer nisu bila numerisana.

Pratite kako upadam u zamku: cura kojoj treba da dam pošiljku kasni, film samo što nije počeo, a meni telefon ne funkcioniše. Misli se množe: “Kako sam dozvolila da mi se istroši baterija? Da nisam snimala predavanje i čačkala po Facebook-u, telefon bi mi bio u funkciji...“ Pokušam da se snađem tako što zamolim djevojku koja pored mene isto nekog čeka i nervozno gleda u telefon, da mi pozajmi svog ljubimca obučenog u zelenu masku, kako bih pozvala poznanicu. Zovem, ali glas sa druge strane mi kaže „Pozvani korisnik je isključio telefon ili je trenutno van dometa. Molim Vas pokušajte kasnije“. Ne vrijedi, razmišljam, film će početi. Ulazim u bioskop i nailazim na nov problem. Moja prijateljica je sjela, a ja u velikoj sali punoj ljudi, ne mogu da je pronađem. Opet, da imam telefon rješenje bi odmah bilo na vidiku, jednostavno bih je pozvala. Sebe nastavljam da kritikujem što sam dozvolila da mi se isprazni baterija, no ubrzo sam pronašla prijateljicu. Sjedam i žalim joj se, no i njena baterija je prazna i telefon isključen, napetost mi raste. Pribjegavam drugom pokušaju, tako što molim curu koja je u sjedištu pored mene da mi pozajmi telefon. Ovog puta sam uspjela, čula sam se sa poznanicom, izašla iz sale, dala joj pošiljku i konačno mirno sjela da gledam film.

Ukoliko se okrenete oko sebe u bilo kom trenutku, vidjećete da je svaka druga osoba zadubljena u svoj tablet, laptop ili smartfon. U svakom momentu se provjerava elektronska pošta, koristi se WhatsApp, telefonira preko Skaype-a, Vibera, ažurira se Facebook. Svoje misli i događanja svijetu transparentno nudimo na Twitteru, Instagram je pun naših fotografija, ko prati može da sazna koji ste koktel pili, u kom kafiću, može vas vidjeti u pidžami, u sobi, kuhinji, kako jedete, kako pjevate, spavate, kako pjevate na karaoka večeri..itd.

Bilo da ste na ulici, na poslu, u školi, kod ljekar u ambulanti, ljudi su u konstantnom kontaktu sa monitorom, dok osobu sa kojom smo realno u tom trenutku u društvu stavljamo u drugi plan. Ne razgovaramo međusobno, virtuelni svijet prednjači nad realnim.

Jedan od najvećih strahova današnjeg čovjeka je strah od toga da možemo ostati bez interneta i telefonske veze. Ova fobija kod čovjeka se manifestuje u obliku straha da ne izgubi telefon, strepnje da ne ostane bez računa ili da se ne istroši baterija, pa da mu na taj način bude uskraćena mogućnost konektovanja. Osobe koje pate od ovog tipa fobije, svakog trena provjeravaju notifikacije na raznim društvenim mrežama, moraju da odgovore na svaki post ili mail, prebrojavaju broj lajkova.  

Nedavno sam čula moju drugaricu koja se razišla sa dečkom kako izjavljuje „Njegove postove niko ne lajkuje, a na moj odmah ima stotinak lajkova“. Osobe koje imaju strah da će igubiti konekciju ili su već razvile internet zavisnost, ne spuštaju nikada telefon, koriste ga u svakoj prilici, bez obzira na društvo ili stepen konvencionalnosti. Iako nam sada ova priča izgleda prenaglašena, savremena tehnologija predstvlja ozbiljan problem.

Novija psihološka istraživanja pokazuju da više od četiri sata dnevno provedena ispred ekrana predstavljaju faktor rizika za nastanak anksioznosti i depresije kod djece i odraslih. Na drugoj strani, vrijeme provedeno u „živim“ razgovorima povećava napetost i nervozu. Pretjerana konzumacija tehnike za posljedicu ima manjak koncentracije, slabo pamćenje i poremećaj ponašanja tokom dana.

Moj strah je da ako ovim tempom nastavimo da se konektujemo po lokalističkoj teoriji napredovaće samo pojedini centri u mozgu, te postoji opasnost da mi budemo preci generacija koje će imati velike i četvrtaste glave.

Tehnologija predstavlja faktor rizika za razvoj životne destruktivnosti ukoliko imate stalnu, kompulsivnu potrebu da provjeravate šta se dešava u tom virtuelnom svijetu. Nadam se da se u budućnosti nećemo samo ljubiti preko interneta, da se nećemo samo smijati ispred ekrana. Nadam se da smo spremni pojedinačno da postanemo svijesni problema, a onda da uradimo nešto povodom toga.

Tretman zavisnosti od droga se zasniva prvobitno na detoksikaciji. Možda je terapija izbora detoksikacija od tehnologije. Pod detoksikacijom ne mislim na potpuno uklanjanje tehnologije iz života, već ograničavanje njenog uticaja na našu psihu i tijelo.

Razmislila sam i odlučila. Danas sam sa svog telefona isključila sve notifikacije, a večeras neću spavati sa svojim „ljubavnikom“, telefonom. Moj telefon ima roze gumenu navlaku.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.