Otkad postoji ljudski rod registruje se postojanje rituala kao sastavnog dijela života. Oni koji su Zemljom koračali prije nas, postavljanje sjemena u zemlju su ispraćali sa izvjesnim ritualnim običajima, praznovali su žetvu, odlazak u rat. Ritualima su akcentovali smjenu godišnjih doba, ali i promjene u ljudskom tijelu. Ritualne radnje su pratile pjesma, igra, obimna trpeza, nekada obredi gatanja, molitve, obredi pročišćavanja, itd. Sve se događalo sa određenom svrhom i tačno u određeno vrijeme.

Bogojavljenska noć nas je upravo nedavno podsjetila na zadržani ritual. Po vjerovanju, u gluvo doba noći, otvara se Nebo kada se ukrštaju topli i hladni vjetrovi, oni što duvaju zimi susreću se sa onim koji duvaju ljeti i tada sva voda postaje sveta. Ko se tada nađe na otvorenom i vidi taj prizor na Nebu može od Boga zatraži ispunjenje jedne želje.

Kao i kod drugih praznika, i za Bogojavljenje postoje razni običaji. Jedno od učestalih vjerovanja je da mlade djevojke na bogojavljensku stavljaju ogledalce ispod jastuka, te muškarac koga te noći sanjaju predstavlja njihovog suđenog za koga će se udati.

Ubjeđena sam da oni koji realno razmišljaju među vama, teško da će povjerovati u čarobnost tog sna i noći, ali sigurna sam da osjećaju sjedinjavanje sa samim sobom i uzbuđenje pri pomisli da žele da se desi upoznavanje sa važnom životnom osobom, razmišljajući o danima koji dolaze.

Slično je i sa praznicima koji se kod nas slave. Nova godina i Božić su dobre prilike za odavanje priznanja bliskim ljudima, iskazivanje poštovanja prema drugima i događajima koji su se desili, mudrostima koje smo dobili, krizama koje smo preživjeli i poukama koje smo izvukli.

Ako događajima posvetimo pažnju, potpuno im se predamo, budemo u kontaktu sa njima, oni postaju dio nas, sa intezivnim značenjem.

Zašto su važni ovi i slični rituali? Oni odaju simboličnu poruku preživljenom trenutku. Ovo su oni upadljivi rituali koje koristimo da naglasimo očigledne promjene: vjenčanje, rođenje, smrt. No, život je prepun i drugih važnih prilika koje često prođu neakcentovano, a samim tim i neprorađeno. Na ovom mjestu mi pada na um oporavak nakon bolesti, preseljenje, raskid emotivne veze, višedecenijsko prijateljstvo za drugaricom iz djetinjstva, itd.

Dok ovo pričam, na umu mi je razmišljanje jedne cure koja je kratko nakon raskida emotivne veze ušla u jedan nedefinisan odnos sa muškarcem koji joj je nudio vrlo intezivne emocije. Njihov odnos u budućnosti je zamišljao vrlo ozbiljno, do te mjere da je pričao o braku, o djeci, o romantičnoj ljubavi za čitav život. U takvom kontekstu cura o kojoj pričam je osjećala intezivan strah i nervozu. U razgovoru, no već i prije toga, prepoznala je uzrok. Prethodna veza, u koju je bila emotivno uložena gotovo da nije bila ni završena, još uvijek je razmišljala o svom prethodnom dečku, analizirala sve ono što je bilo dobro, vraćale su joj se slike zajedničkih trenutaka, pitala se šta nije bilo dobro. Dakle, emotivno je još uvijek osjećala bol. Doživjavala je sebe krhkom, slabom i znala je da je potrebno vrijeme da zacijeli svoja osjećanja. Razmišljala je da ulazak u novu vezu bez završetka prethodne nije dobar izbor. Osjećala je da je pritiskaju oba odnosa, prethodna veza sa svim svojim osjećanjima i uspomenama i aktuelni odnos, muškarac koji se nesebično daje, ne odustaje, ali upravo tim svojim emocijama kod nje izaziva tenziju i doživljaj kao da je satjerana uz zid.

Kontekst koji sam vam opisala je uobičajena priča, životno iskustvo koje mnogi od nas prepoznaju. Ovakvi i slični događaji zahtjevaju ritualne radnje. Kako oni mogu izgledati? Korisno je napisati pismo osobi koja je u jednom trenutku našeg života bila centar postojanja. Važno je da pismo napišemo sa ciljem “otpuštanja” i zahvaljivanja. Zahvaliti se drugoj osobi za sve ono što smo od nje dobili i što nas danas čini ovim što jesmo, zahvaliti joj se na datoj ljubavi. Nekada je korisno osamiti se, otići na put, sa istim ciljem. Razgovarati sa sobom, ispisivati u mislima ono što je bilo dobro i zahvaliti se prije svega. Način “otpuštanja” može biti i ako uradimo nešto za tu osobu koja nam je bila od značaja, nešto što je njoj bilo važno, zasadimo drvo, posvetimo se hobiju, napišemo pjesmu, naslikamo sliku.

Rituali služe za obnavljanje i pomažu nam da nastavimo dalje ka životu. Pomažu nam da se oslobodimo straha, od nove bliskosti, od nove ljubavi i možda ponovnog bola.

Nije li to život, neka stalna smjena onog što izaziva iskru u nama, i onog što nas umiri, rastuži. Biti u kontaktu sa životom znači ne plašiti se svih tih sjećanja, ona su ljudska i čine nas živima.