Adolescencija kroz vrijeme

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Kao srednjoškolki uvijek su mi smetali komentari odraslih ljudi koji su započinjali riječima: „ U moje vrijeme je bilo drugačije...“. Onda se dogodilo da se upravo bavim tim pitanjem, smatrajući ga vrlo provokativnim problemom današnjice. Šta je to elementarno drugačije između adolescencije današnjih srednjoškolaca, vremena naše adolescencije i adolescencije naših roditelja polovinom sedamdesetih godina prošlog vijeka? O toj razlici mnogo razgovaram, razmišljam, sa kolegama, sa stručnjacima nekih drugih profesija.

Adolescencija kroz vrijeme

Bez dvojbe, između tih adolescencija, nekad i sad, postoje značajne razlike. 

Polovinom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka istorijsku pozornicu uzburkavali su i oblikovali mladi ljudi. Oni su u tim vremenima iz pasivnog prešli u aktivan otpor, boreći se protiv rata u (Vijetnamu), ograničavanja građanskih sloboda i kršenja prava čovjeka, protiv nepravde, zalažući se za slobodu govora, pojedinca, univerziteta i medija. Bio je to odlučan bunt protiv nametnute ideologije.

Današnji ljudi koji već dosta godina koračaju putevima mladosti su krajem dvadesetog vijeka imali 10-12 godina, u periodu kada su se pokrenuli vihori rata, odnosno kada se raspala Jugoslavija. Na ta događanja mladi ljudi su različito reagovali. Neki su se poistovjetili sa razarajućim, ratničkim objektima i ideologijom. Drugi su, neuspijevši da pounutre nasilje i da se poistovjete sa likovima ratnika, reagovali strahom, zbunjenošću, unutrašnjim sukobima koji su jačali pod uticajem snažnih moralnih pritisaka, bježeći od spoljašnje realnosti, dokk je treća grupa, pretežno obrazovane omladine, u tom periodu aktivno pokušavala da problem moralnog haosa razriješi u okvirima građanske neposlušnosti.

Reklo bi se da posljednjih trideset godina živimo u ideološkom i vrijednosnom moralnom haosu.

Ideološki pluralizam sa sobom donosi i moguću degradaciju. Maske tradicionalnog padaju. Ne veličamo više umjetnike, naučnike, heroje, ratnike... Kao objekti masovnih poistovjećivanja dominiraju sportisti i estradni umjetnici, dok kod jedne grupe mladih među uzorima prednjače „žestoki moimci“ sa ulice ili podzemlja.

Ovakvo stanje ideološke raznolikosti doprinosi slabljenju nacionalnog, socijalnog i religijskog subidentiteta.

Uprkos toj zbrci subidentiteta, u današnjem vremenu dešava se paradoksalan razvoj informacione komunikacije, u kome proces induvidualizacije prednjači. U krugovima obrazovne i intelektualne omladine ovi procesi učvršćuju egocentrizam, umnožavaju narcisoidnost, favorizujući egoizam. Udaljavanje od drugih ima višestruke korjene: bolna iskustva sa drugima, koje svoje porijeklo vuku iz ratnih i burnih događanja; nepovjerenje te prisutan strah od bliskosti i gubitak sebe.

Najviše se čini da su prethodne generacije umorne od snažnih osjećanja, oduševljenja, utopije i iluzije, na svjesnom ili nesvjesnom nivou prenijele mladima današnjice poruku da se drže pragmatizma i racionalizma. Briga i odgovornost za prijatelja, i „opšte dobro“ se pomjera ka brizi za „sebe i svoja posla“, a filozofija rada otvara široka vrata filozofiji hedonizma. U društvu postoji ne tako skroman broj mladih ljudi sa naglašenim hedonizmom i nepostojanjem moralnih dilema, koji ne biraju sredstva, koristeći se prevarama, nasiljem, krađama, kako bi se domogli lagodnog i udobnog života, bez ikakvog konstruktivnog i društveno prihvatljivog rada i bez uvažavanja potreba i želja drugih.

Postavlja se pitanje šta je funkcionalno, a šta disfunkcionalno u sadašnjem psihološkom stanju mladih? Iskreno, ne pronalazim odgovor na ovo pitanje. Reklo bi se da su njihovi interaktivni odnosi jednostavniji i konrektniji. Nove generacije su otvorenije prema sebi i drugima, spremnije su da se suoče sa pitanjima bez odgovora, protivrječnostima između istine i laži, bolje komuniciraju sa svojim tijelom i, prije svega, pragmatičniji su.

Zabrinjava deficit revolucionarnih i prometejskih ideja koji za sada ne nastanjuju unutrašnji prostor većine mladih. Taj prostor su prepustili idejama pribavljanja materijalne dobiti i veličanja novca kao najvećeg poglavara.

Kako dalje? Bilo bi značajno da mladi ljudi ne pobjegnu od spoljašnje realnosti, već da se sa njom suočavaju, da traže odgovore na pitanja, da se pitaju o sebi i svijetu, otkrivajući odgovore kroz sopstvena iskustva. Postavljajući pred sobom pitanja biće spremni da traže smisao, jer samo onaj čovjek koji nađe traženi smisao spreman je da se žrtvuje zarad njega. S druge strane, život bez smisla je rizik za samoubistvo čak i onda kada su zadovoljene sve ostale njegove potrebe, kada živimo u izobilju, jedemo kavijar i vozimo skupe automobile.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.