Dvadeset i pet, zauvijek

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Evo, ljeto se polako primiče koncu, a ja još nisam smršala. Tačno ću ući u jesen ovako okruglih obraza! Na zaprepašćenje mnogih. Zaboga, živim u centru grada, imam posao, dovoljno novca, četrdeset i šest mi je godina- sve su prilke da izgledam kao da mi je dvadeset i pet. Eh, dvadeset i pet! One mi mladosti i ove mudrosti... i dvije decenije između. Ma, bi li to bilo normalno? Da se osjećam mladom? Ili da izgledam mlado? No, u ovom svijetu gdje su svi mladi, teško je biti nemlad. Dostojevski je govorio da nije sramota šetati go kada su svi goli, ali šetati go među onima koji su obučeni je nešto drugo. E, sad, zamislite kako je nama koje sa četrdeset i kusur izgledamo kao da imamo baš toliko! Okolo su svi u najboljim godinama, dvadesetim i tridesetim. Onu starost, tihu i za poštovanje, iz ove priče izostavljam.

Dvadeset i pet, zauvijek

Nije meni zbog moje generacije. Mi, zapravo, nismo ni imali mladosti. Pojele su ih devedesete, dok smo, kao u kazamatu, pravili kod kuće čokolade i sanjali ostatak svijeta, velike gradove sa razglednica i  filmova. O tome ne treba da se priča, to se vidi. Sve što je pogrešno, od nas je poteklo, mi smo krivci. Često kukamo za prošlim vremenima, standardima koje su postavljali neki strariji. Ovo je naše vrijeme, mi smo ga stvorili, napravili mjerila i živimo po njima. Ko se ne uklapa, taj je nesposoban. To što je pošten, znači da je glup i da ne umije da iskoristi okolnosti. Selo se preselilo u grad i izgleda baš smiješno, ili tužno, je l’ da? Svi moramo da se uklopimo u šemu, da budemo sposobni, mladi i vitki. I, onda, da kukamo za omladinom i kinjimo ih?!
Sad ću ja da stanem u odbranu svih onih sedamnaestogodišnjakinja, a često i onih mlađih, kojima izgled nije najvažniji nego im je i  jedino važan! Pa kako bi mogle drugačije? Ima li i jedne poruke, od kuće do društva u cjelini, da im to ne sugeriše? Kakva je snaga potrebna da se bude drugačija? Zamislite da majke uče svoje kćeri da treba da budu požrtvovane majke, supruge, ćerke, prijateljice? To bi bilo ravno zločinu, jer bi ih učile da ne poštuju sebe! Zamislite, da bude neko bitniji od njih? Kad ste uopšte čuli da dvije žene razgovaraju o trećoj kao o plemenitoj, vrijednoj osobi, dobroj domaćici... Nema vrline, osim dobrog izgleda! Kako“ dobro izgleda“, zamjenjuje sve dosadašnje, divna je majka, pažljiva je žena, vodi računa o porodici, kako je mudra, duhovita je, pouzdana, dobra je komšinica...I, onda, otkud ova djeca sa napućenim usnama i snom da se za osamnaesti rođendan na poklon dobiju silikoni?! A, nemojte. Nekad mi majke liče na agente ili makroe svojih kćeri. Znam, zvuči bolno, jezivo, obeshrabrujuće... čudite se i negodujte, a znate da je istina.
Žena u svakoj priči ima najveću snagu. Dato joj je da daje život. Ima li vrednije nešto od toga? Kad može da da život, onda može i da mu da smisao. Što se desilo, gdje je poklekla? Je li je muška malodušnost natjerala na to? Prvo, da dokaže da može kao muško. Čemu dokazivanje, ona može više, život više. Tamo gdje je žena, tamo je i dom. Drugo, da dokaže da može i od četrdeset da bude mlada. Opet trka sa muškarcima, jer oni su u četrdesetim najbolji. Ta joj trka nije potrebna, jer ne pokazuje moć nego slabost. Potreba da se bude zauvijek mlad je izraz straha, slabosti da se suoči sa prolaznošću. Toliko ima ljepote u toj prolaznosti...avaj.
Sve je to proisteklo iz devedesetih. Ukrali nam mladost, pa hoćemo reprizu! Mućak! Neće moći! Priča mi jedna drugarica kako neka žena dobro izgleda, kao cura, a ima pedeset i kusur. Pokazuje fotografije, ona u bikiniju, lice bez bore, grudi odoljele sili gravitacije... Ljepota jedna, običnost današnja, jedna od onih koje se liče iako su u rasponu od dvadesetak ljeta. Pitam za porodicu, dobijam odgovor da je muž otišao sa nekom od dvadeset i pet. Hm. Da, muškarci uvijek vole one od dvadeset i pet, i kad su osamnaestogodišnjaci i kao pedesetogodišnjaci. I, tu je izgubila žena, zbog toga želi da ima uvijek dvadeset i pet. Da bude lovina, da bude muškarcima interesantna. Sad, ko je tu važniji, ona ili muškarac? Je li to samopoštovanje? Upravo pokazuju da je muškarac centar svijeta!        
Kako sam upoznala divne žene! Majku i dvije kćeri. Kako se divno druže i kako lijepo žive, u potpunom saglasju sa životom, sa njegovom prolaznošću. Ne, nisu to neke bezube, zapuštene žene, naprotiv. One su vitke i vitalne, duhovne i duhovite. Uspijevaju da dan učine lijepim, pa su i one lijepe, jer poslije četrdesete ljepota dolazi iz pogleda i osmijeha. Pričaju o književnosti, muzici, kolačima, prirodnim ljekovima i društvenim fenomenima...Njih neće ostaviti njihovi muževi, jer one sebe ne smatraju lovinama. One se ne takmiče, a mlade su u četrdesetim, pedesetim i sedamdesetim. Njihova mladost se rađa iz duha i sija svim ljudima u okruženju. One ne nameću svojim kćerima sliku zahtjeve svevremenske fizičke privlačnosti, nego ih uče ljepoti života u svim dobima, i srednjim i kasnim.       
Ne znam kakve sad veze ima ono pisanje o mojim obraščićima sa početka priče. Ne bih da me zamislite, ako me ne poznajete, kao neku neurednu i zapuštenu ženu. Ne, njegujem se ja, vrlo. Često izlazim sa drugaricama, ponekad putujem, smijem se glasno, čitam do kasno, pojedem dobar kolač, popijem čašu dobrog vina, ovoga ljeta čak i pivo. Znam da to donosi poneki kilogram više, podočnjake, ponekad sam i natečena...Svjesna sam da posjedujem trenutke koje živim i da ne mogu da vratim one koji su prošli. Zato živim sa četrdeset i šest, a ne sa dvadeset i pet. 

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.