Nekad zatvorim oči, uronim u sebe kao u pitomu zelenu rijeku, želeći da zagrlim sve svoje obale. Negdje sam se izležavala na suncu, negdje nenadano upala u vodu, negdje okliznula na kakav kamen, pa opet ležala, sunčala se i gledala u šumu nada mnom. Jesu li ti trenuci koje pamtim kao čarobne zaista bili tako divni, ili sam ih sjećanjem napravila ljepšim, da mi bude lakše u životu? Čudo je vrijeme. Kako sve lako zamaskira...
Nekad, u nekom od svojih života, u nekoj od raskošnih jeseni (jer kad prođu, svaka postane raskošna), bila sam na krstarenju. Baš na današnji dan, možda baš i u ovom satu, pila sam kafu na jednom trgu u Marseju. Spustili smo se strmim ulicama sa brda na kojem se nalazi crkva, dolje u grad, koji je vrvio od ribara i trgovaca, i našli mali trg sa divnom kaldrmom na koju se bijahu prosuli zraci mediteranskog sunca. Znala sam i tada da će taj trenutak biti sačuvan do onoga dana kad se svi trenuci skupe u jedan i kad vrijeme dobije drugu mjeru i misiju.Znam da je tu i trenutak prilaska Palermu, s mora, u svitanje. Duša je pjevala, neobično veselo, a meni je bilo drago što mogu da se radujem, da osjetim trenutak, da ga udahnem. Miris mora, jutarnje svježine...za nama pučina, a ispred grad koji se budi. Izdaleka prve ulične svjetiljke, a onda i u zgradama, po jedna na spratu. Kakva umorna majka novorođenčeta, starac koji ne može da spava od sipljivog kašlja, ljubavnici koji se zorom vole, dispečer koji nevoljno ustaje, ali mora jer mu četvoro djece diše za vratom...ribari  izvlače mreže...budi se grad,između mora i brda Pellegrino,  a svako je buđenje prilika za novo rađanje, ko hoće...ko može...ko želi...
Ostaje, sa istog putovanja, i trenutak pobiješnjelog mora. Nije baš trenutak, nego cijela jedna noć, jeziva i tamna, u kojoj talasi podsjećaju da su sve one stvari koje je čovjek nazvao malim, zapravo jedine vrijedne i važne. To su trenuci kad talasi rađaju vjernike, u Boga, u Dobro, u Život...
Ostaju i trenuci nekog običnog zimskog popodneva, kad vazduh miriše hladno, i ručak je sasvim običan jer je radni dan, ali ga pjesma Child of time čini specijalnim, jer umjesto da jedemo, mi pjevamo, tek tako, znajući da će doći dan kad će svako na svoju stranu, sa ovog ognjišta koje se tako zove, iako nema vatre na sred kuće, iz ovog jezgra gdje svako uzima za sebe, trenutke kao amajlije... Neki se, sasvim običan dan, okiti najljepšim nakitom, kad čovjek oslušne srce i prati mu otkucaj...
I, posmatram tijela savijena nad klupom, kako na parčetu papira ispisuju misli o umjetnosti. Za njih je bitan ovaj čas, ovaj rad, taj trenutak obaveze i nelagodnosti, ta strepnja, tako mala i beznačajna u odnosu na sve što će biti. Razmišljam, koliko ih i kakvih trenutaka čeka. Hoće li umjeti da prepoznaju baš svaki? Bar neki?  I, nije li i to umjetnost? Prepoznati i uloviti itrenutak? Ukrasti ga, ako se mora? Nije li umjetnost i – umjeti živjeti?