Da li smo sami krivi zato što patimo?

Piše : Helena Rosandić psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Da li smo sami krivi zato što patimo?

Psihoterapiju možemo opisati kao razgovor o ličnim problemima između dvoje ljudi, od kojih je jedno anksioznije od drugog. Ako terapeut razvije snažniju anksioznost od klijenta, on postaje klijent, a klijent postaje psihoterapeut. Štaviše, pomaganje od strane klijenta terapeutu, znatno poboljšava klijentovo samopouzdanje.

Bila sam u nekoliko situacija u prilici da “služim” važnim figurama u svom životu. Danas sam upravo bila u takvom jednom kontekstu. Pružiila sam utjehu svom mentoru, dok sam nedavno od pomoći bila njegovom sinu. Ne samo iskustva pomaganja značajnim figurama u mom životu, već i slušanja njihovih nesavršenih priča  i krhkost njihovog bića su iskustva koja su mi poslužila da me obogate i ojačaju.

Nismo li svi, na kraju krajeva, rođeni sa predispozicijom da podržavamo i brinemo jedni o drugima? Zato nismo krivi!

Nismo krivi za svoju genetsku predispoziciju. Rađamo se da osjećamo i pozitivne i negativne emocije. Tuga i bol, bijes i strah dio su nas i mi nismo zbog toga krivi. Nismo krivi što smo danas ovo što jesmo jer nas je oblikovala sredina u kojoj smo živjeli, interaktivni odnosi sa značajnim drugima, a ni za to nismo krivi.

Da su me oteli sa dvije godine i da sam odrasla među Romima, vjerovatno danas ne bih bila ovo što jesam: umjesto potrebe za altruizmom iz mene bi govorili tuga i bijes. Ni za ove okolnosti, ni za neke druge, opet ne bih bila ja kriva.

Kao ljudi nismo krivi za biologiju sa kojom se rađamo, nismo krivi za uslove života u kojima odrastamo, niti smo krivi za patnju koju svi osjećamo bez izuzetka, samo zato jer smo ljudi. To je i razlog zašto vjerujem da je svakodnevna pojava da klijenti pomažu psihoterapeutu. Radim tako što vjerujem da ako ja nisam spremna da se mijenjam, neće se mijenjati ni klijent. Možda su ranjeni iscjelitelji djelotvorniji jer su sposobniji da pokažu saosjećajnost za klijentove rane, a možda i zbog toga što dublje i ličnije učestvuju u pocesu iscjeljenja.

Znam da sam ja bezbroj puta seansu započela u stanju nemira i rastrojenosti, završivši je osjećajući se znatno bolje, a da nisam eksplicitno komentarisala svoje unutrašnje stanje. Mislim da mi je pomoć od mojih klijenata stizala u različitim oblicima. Nekada je to bio rezultat moje usredsređenosti na rad i posljedično uspjeh drugog u vidu oporavka. Često sam se osjećala bolje sama sa sobom jer sam koristila vještine i umijeće da budem od pomoći drugom i pružim podršku. Nekada mi je bolje činilo to što sam samo uspijevala da izađem iz sebe i uđem u kontakt sa drugom osobom, objašnjavajući sebi da je prisna komunikacija uvijek spasonosna.

Iako pacijent nije tu da bi liječio terapeuta, zahvalna sam mojim klijentima što su bili spremni da me osluškuju, da pitaju za moja osjećanja, tugu uznemorenost, brigu. Oni mi ne samo da mi pomažu da se nađem na odgovarajućoj frekfenciji kako bih efikasnije mogla da se posvetim njihovoj terapiji, već mi pomažu i da se suočavam sa svojom ljudskošću, patnjom, za šta kao čovjek nikako nisam kriva.

Dragi moji pacijenti, hvala vam što postojite i što dijelite vaše priče sa mnom.

Helena Rosandić psihoterapeut - mr kliničke psihologije
Psihološki centar ABC
+38268741-923

 

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.