Iz muškog ugla: Priča o dječaku koji je ćutao

Piše : Amir Sokolović

Malo je dana kao što je ovaj. Zakovan mamurlukom za ustajali miris jastuka, odvratan sam sebi zbog ukusa pepeljare u ustima i kojekakvih Merlina, Diva, Eva i ostalih vrsta cigareta na meni, jedva sam žmirkao lijevim okom. Branio sam se od zubatog sunčevog zraka koji je, kao iz inata, pronašao rupu u iskrivljenoj roletni i nišanio pravo u moj mozak. Pokušavajući da dozovem svoje misli i sebe, znajući da je vikend i da treba da ga dobro iskoristim, nekako sam ustao iz kreveta. Moj ritual vikendom je uglavnom isti: odlazak do obližnje kafeterije i prelistavanje štampe uz njihovu laganu muziku.

Iz muškog ugla: Priča o dječaku koji je ćutao

Januar je, hladno je, a sunce se probija tek toliko da nagovjesti lijep dan... Prilazeći kafeteriji primijećujem dječaka vidno promrzlog i njegov pogled, kao da bi me pitao nešto, ali ništa... Muk, tišina.
Ulazim, uzimam štampu, naručujem standardno kraći espreso... Pročitavši naslove dnevnih novena, od kojih svaki put imam neku reakciju (uglavnom negativnu), pogledao sam prema prozoru koji je pružao pogled na ulaz. Bio je tu i posmatrao me je, ali vidijevši da ga gledam skrenuo je pogled ka zemlji.
Ustajem i otvaram vrata, želim da ga uvedem i popričam sa njim.
"Hej, kako se zoveš"- upitao sam.
Ćutao je i dalje me nije gledao.
"Slušaj, kad smo već ovdje, što ja i ti ne bismo bili zajedno u kafiću, da zezamo konobara kako ima smiješnu frizuru" - rekao sam mu i čekao. Podigao je glavu i vidio sam blagi osmjeh, ali i dalje promorzao kao januarsko inje koje je bilo na ogradi za koju se držao. Prišao sam mu i pruzio ruku... pogledao me je i ušli smo zajedno u kafić. Jedva da je pričao, ali poručio sam mu toplu čokoladu. Gledam ga... pitam se koliko ima godina. Ma nema više od devet, pomislio sam. Imao je šarenu pletenu kapu koja je po ivicama bila tanka, duksericu sa nekim od Dizni junaka i trenerku, za par brojeva veću. Počeli smo da razgovaramo i razvila se tužna priča... Došao je iz Bosne, tamo je, kazao je, živio kao mali, ali došao je sa majkom u Pljevlja prije par godina. Otac mu je, kako reče, ostao tamo, ali nikad se više nije javio. "Neke čike su ga odvele"- rekao je tako tiho da sam ga jedva čuo, iako muzika je bila skoro pa prigušena. Bilo mi je jasno da nije živ. Majka mu radi kao čistačica (higijeničarka je moderna riječ za nas obične ljude), žive u barakama na izlazu iz grada, jutros nije doručkovao, nema puno drugara, ima dva ožiljka na skoro obrijanoj glavi, ne skida pletenu kapu jer mu je mama rekla da može da se prehladi… Imao bih milion pitanja za ovog malog, a tako velikog dječaka, ali i meni je teško, ne želim da pitam... Ako ga pitam boljeće i mene, a njemu biti teško da kaže. Pametan je, ide u školu, ali nema sve petice. Odlazimo do pekare na doručak. Opustio se i ugrijao dovoljno da je čak skinuo pletenu kapu... Jedemo i takmičimo se ko će više da pojede. Naravno, on je pobjednik. Imalo je dovoljno peciva i da ponese i onaj kusur i nešto preko je bilo za njega kao i još ponešto...

Ovo nije priča o još jednom humanom činu, nije priča sa ciljem hvalisanja ili izazivanja tuge kod vas... Ovo je priča o jednom dječaku koji je ćutao i gledao u zemlju, promrzao i gladan, sa tužnom pričom, ali velikim srcem.
Naše malo nekome znači puno... Pogledajte oko sebe i shvatićete da je čovjek veliki samo ako čini dobro, a ono će mu se sigurno dobrim vratiti.

Foto: Ilustracija

Amir Sokolović
Amir Sokolović

Ostale Amirove tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/amir-sokolovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.