Kosino vrijeme

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Toplo ljetnje popodne. Ono daleko, nedostajuće. Sad  ljepše nego što je zaista bilo. A bilo je lijepo. Vrata od svih stanova u ulazu  su otvorena. Nije bilo klima uređaja, osamdesete su. Vrata su zaglavljena  nekakvom  papučom, uglavno boroletom, da se ne bi  zatvorila, jer su i prozori otvoreni. Dakle, lagano dolazi predvečerje, praćeno mirisom još vrelog asfalta i laganim strujanjem promaje.

Kosino vrijeme

U stanu odmah pored stepenica živi stariji bračni par. Povučen čovjek, koji je tu kao u prolazu i njegova supruga, sitna, crvenokosa, uvijek  vedra i nasmijana teta Kosa. Kod njih, nikad tišina. Slivaju se gosti, kao potočići u veliku, modru rijeku, postaju djelovi priče, blage i životne. Ta žena, teta Kosa, sa božule bojom i minivalom, kako je već  bilo moderno tih godina, okupljala je rodbinu i prijatelje, i rođake prijatelja, i komšije, i koleginice...sve one koji su došli zbog lijepe riječi, dobro potrošenih trenutaka. Jer, život su trenuci koji se troše. Vrijede samo oni dobro potrošeni. E tu, u tom jednosobnom stanu, na istočnoj strani, bilo je ljepše nego na nekom renesansnom balu...Obične žene, nalik groficama, imale su svoje životne  priče, iznosile su svoje ljubavne jade, dileme svakodnevice, razmjenjivale mustre za heklanje, vezle goblene...Odvijao se jedan život, običan i čaroban. Ujutru su joj  dolazile koleginice sa posla da na pauzi popiju kafu i pojedu neki  njen prislačak, da skupe dobru energiju za ostatak radnog dana. Teta Kosa je radila par sati popodne, čistila je kancelarije. Čim bi došla kući, stigla bi neka prijateljica ili neko od rodbine. Uvijek je imala goste, ali i ručak i urednu kuću. Kad i kako je sve postizala, ne znam. Tu čaroliju sveprisutnosti svuda nisam uspjela da otkrijem do danas. Ili je u pitanju bila moja dječija i mladalačka perspektiva, pa sam stvari doživljavala drugačije.
Voljela sam da, prije nego što uđem u svoj dom, svratim kod nje. Majka se ljutila, jer to nije pristojno, zato bih ušla krišom, nakratko.  A najljepše je bilo kad na stepenicama čujem majčin glas u Kosinom stanu,  pa regularno odem kod njih, da sjedim i gledam kako izgleda taj svijet odraslih. Sve žene su bile drugačije, i glasom i izgledom. Ipak, okupljale su se sa radošću, kao da su sve od iste majke. Teta Kosa se uvijek šalila na svoj račun i bila pažljiva i divna za svakog ko je prešao njen prag. Rodom je bila iz Vasojevića, iz jednog sela pored Andrijevice. Često je pričala anegdote iz nekih davnih, ratnih i poratnih vremena. Tako je jednom, neposredno poslije rata, kada se posebno vrednovala pripadnost Partiji,  došla u strašnu nepriliku. Naime, na jednoj seoskoj igranci, nekakvom posijelu, prilazili su momci da pozivaju djevojke na ples. Ona je sjedjela sa drugaricom i posmatrale su muške prilike. Vidjele su nekog  neuglednog, seoskog momčića, prostog  porijekla i ponašanja. Krenuo je prema njima, a Kosi  je  drugarica šapnula  da im njegovo društvo nije potrebno, da može da im pokvari autoritet. Kada joj je prišao, Kosa  ga je grubo odbila, citirajući riječi svoje drugarice. Uvrijeđeni momčić je otišao, a sjutradan je Kosi stigao poziv iz Partije. Koliko je samo  morala da ih ubjeđuje da se riječi upućene neuglednom mladiću  ne odnose na Partiju...i kako je bilo svima nama smiješno to njeno teatralno opisivanje strašnog događaja. Govorila je da je od tada  morala da pazi šta govori, ali  joj je ipak bilo važnije da momak lijepo izgleda i zna da pleše. Tako se i udala za svoga muža i mirno provela sa njim ostatak života.  Ipak, teta Kosa je bila najradosnija kada joj dođu najdraži gosti- unučići koji su živjeli u drugom gradu. Tada je pravila praznik, i za njih i za sve one koji stalno dolaze kod nje.
Ta divna žena već odavno nije sa nama, kao ni mnoge koje su dolazile kod nje. Tihe, blage, pričljive, žestoke, bučne... Bile su, nekako, prave žene. Punokrvne i sasvimživotne. I nisu morale da izgledaju savršeno u četrdesetim. Bile su, sa svim trajnama na glavi i pletivom u rukama, u časovima dokolice, sasvim otmene. Dovoljno otmene i ženstvene. Taman onoliko koliko treba da bude žena koja ima dom, porodicu i posao. Druge su bile dotjeranije, one u filmovima i serijama, glumice. Teta  Kosa i njene žene nisu morale da glume. One su živjele. A ja se skoro svaki dan zapitam, u kakvom to filmu igram...

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.