Nesigurni tip privrženosti

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

O njoj razmišljam danima unazad. Razmijenjenom zagrljaju sa namjerom upućivanja prazničnih želja i riječima: „Hvala ti,nikada me niko tako jako nije zagrlio od rođenja, ni moja majka to nikad nije učinila“...

Nesigurni tip privrženosti

Pišem vam o Tini, ženi koja ima više od trideset godina, a koja svijet oko sebe doživljava kao nesigurno mjesto za život. Kada sjedi nemirno trese nogom, izbjegava kontakt očima, uspostavlja površan odnos sa drugima, loše je samokontrole, prisutni su problemi u ponašanju, posjeduje teškoću razmišljanja o uzrocima i posledicama, sklona je neselektivnom prilaženju drugima i uspostavljanju emotivnih veza.

Odrasla u domu, uskraćena je za iskustvo nježnog dodira i osjećaja osnovne sigurnosti. Nažalost njena rana životna istorija ne poznaje iskustvo koje bi joj omogućilo razvoj samopouzdanja i povjerenja u druge. Tina nije imala roditelje koji su adekvatno odgovarali na njenje potrebe za bliskošću i prihvatanjem. Ona nije osoba koja je vjerovala, a ni danas ne vjeruje da će se roditelji ili neko drugi brinuti o njoj, što joj ne daje osjećaj sigurnosti i zaštite.

Razvila je nesiguran tip privrženost, te sebe ne vidi kao osobu vrijednu ljubavi, a svijet i druge opaža kao nepouzdane, nepredvidive i opasne.

Drugim riječima, kod nesigurne privrženosti dijete, a kasnije i odrasla osoba vjeruje: „Ja sam loš/a, neželjen/a, nevrijedan/na truda i ljubavi drugih; roditelji su neosjetljivi na moje potrebe, grubi, nebrižni i u njih ne mogu imati povjerenja; moj život je u osnovi nesiguran i nevrijedan.“

Odrastanje u nesigurnim ili poremećenim uslovima privrženosti ne doprinosi samo riziku od razvoja teškoća u emocionalnom i socijalnom funkcionisanju djece, nego uzrokuje i biohemijske promjene i oštećenja u njihovom organizmu. Djeca odgajana bez bliskog dodira i osjećaja osnovne sigurnosti imaju i izrazito visok rizik za razvoj zdravog intelektualnog funkcionisanja, emocionalnog i socijalnog razvoja. Neurobiološke nepravilnosti uzrokovane zanemarivanjem emocionalnih potreba kod djece mogu uzrokovati poremećaje u ponašanju, otežano savladavanje školskih vještina, depresivnost, apatičnost, i osjetljivost na hronične bolesti.

Koji su, pored odrastanja u institucionim uslovima, još sve rizični faktori za razvoj nesigurnog tipa privrženosti?

-          Mladi i neiksusni roditelji, staratelji, kojima nedostaju roditeljske vještine,

-          Dugotrajne hospitalizacije u ranom uzrastu,

-          Smrt roditelja,

-          Postporođajna depresija majke,

-          Roditelji koji boluju od psihičkih problema i imaju teškoću kontrole vlastite ljutnje,

-          Iskustvo zlostavljanja i zanemarivanja,

-          Konfliktni razvod roditelja,

-          Izloženost čestim promjenama  porodičnog okruženja, neuspjela usvojenja.

Ključni dio zdravog ranog razvoja djeteta podrazumjeva regulaciju emocija i ponašanja. Djete u interakciji sa okolinom uči se regulaciji emocija, usvaja način nošenja sa frustracijom i stresom, prepoznavanje opasnost, prevladavanje straha i tjeskobe, s ciljem savladavanja vještina uspješnog funkcionisanja u odnosu s drugima. Taj se uzajamni proces zaustavlja pod uslovima koji uzrokuju nesigurnu privrženost.

Roditelji koji pate od psihičkih tegoba ili iz nekog drugog razloga nisu usklađeni s  potrebama i emocijama djeteta, neodgovarajući na njih na dovoljno dobar način, dijete ostavljaju bez nužne pomoći i pomoći da samo upravlja svojom ljutnjom, tugom, strahom, uzbuđenjem i sl., kao i ponašanjima koja proizlaze iz tih emocija. Ako roditelj ne pomogne djetetu da se na valjan način suoči s ljutnjom, ono će biti prepušteno vlastitom, nezrelom repertoaru ponašanja, što sa velikom vjerovatnoćom može uključivati ispoljavanja bijesa, agresivnost ili neka druga neprimjerena ponašanja. Zlostavljanje i zanemarivanje djece dovodi do dugotrajne nesposobnosti djece da upravljaju i prilagođavaju svoja emocionalna stanja, ponašanja i impulse, dok u velikom brojevu slučajeva nikada ne dosegnu tu sposobnost, zbog čega takvu djecu često karakterišu brojni psihosocijalni problemi, poput agresije usmjerene ka sebi i drugima.

Biti roditelj, staratelj ili u društvu nesigurno privrženog djeteta ili odrasle osobe često izaziva osjećaje ljutnje, frustracije, beznađa i tuge.

Porazmislite prije nego što reagujete i ostanite mirni, pokušajte da razumijete. Izbjegavajte kritike i osuđivanje. Ponudite mu osjećanje sigurnosti i prihvaćenosti, voljenosti, empatiju i brigu, ujedno postavljajući jasne granice.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.