Socijalno- emocionalni odnosi roditelja i djece

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka
Socijalno- emocionalni odnosi roditelja i djece

Više nego bilo koji drugi aspekti razvoja, socio-emotivni odnosi su činioci svake aktivnosti, kontakta, igre roditelja sa djetetom pa čak i neuspjele komunikacije. Važnost ovog aspekta razvoja ispoljava se u igrama, načinu tretiranja djeteta, liku roditelja i u cjelokupnoj socio-emocionalnoj klimi koja vlada u kući.

Socio-emocionalna klima se osjeća i vidljiva je na osnovu ponašanja i reakcije djeteta i  odraslog, prije svega roditelja. Reakcije odraslog se manifestuju u situacijama njege djeteta: presvlačenja, uspavljivanja, hranjenja. Djeca bi trebalo da budu opuštena, bezbrižna i srećna, dok bi ponašanje roditelja trebalo da bude smireno, skladno, bez naglih i neočekivanih pokreta, sa blagim glasom i bez promjena u intezitetu.

Dijete u uzrasnom periodu od 8 do 12 mjeseci je uspostavilo odgovarajuće emocionalne odnose sa drugim osobama i emocionalno se vezalo za osobe iz okruženja, prije svega za majku, što je razlog javljanja intezivnog straha od odvajanja. Stoga je potrebno voditi računa da bude što manje situacija odvajanja. Preporučuje se da roditelji izbjegavaju nepotrebna putovanja zbog kojih su u situaciji da ostavljaju djecu rođacima na brigu; ukoliko majka radi, te je teško organizovati čuvanje djeteta, nepoželjno je ostaviti dijete kod rođaka (babe, dede) i dolaziti po njega vikendom.

U skladu sa tim potrebno je pažljivo postupati u odnosu na sve što je za dijete nepoznato: nepoznata hrana, nepoznat prostor i nepoznata lica. U ovom uzrastu dijete je sposobno da po izrazu lica odraslih razlikuje njihove emocije i na taj način uči kako da se ponaša. Zadatak roditelja je da dijete ograničava u pojedinim situacijama, ali suviše intezivno izražavanje nezadovoljstva, kao što su povišen glas roditelja, energično smirivanje djeteta, vika bez objašnjenja, kod djeteta može izazvati strah i nesanicu.

U periodu od 8. do 12. mjeseca života dijete najčešće prekida sa dojenjem i prelazi na drugačiji režim ishrane pa je potrebno biti jako pažljiv. Važno je u sklopu svih aktivnosti vezanih za njegu djeteta ostvarivati dobar uzajamni odnos sa djetetom, kroz smirenost, blizinu roditelja, prijatan glas, izraz lica i tjelesni dodir (milovanje, nježni stisak šake...).

U uzrastu od 12 do 18 mjeseci posebno je izražen strah od odvajanja, te tada nije preporučljivo ostavljati dijete u nepoznatoj sredini bez prisustva poznatih osoba, čak ni na kraće vrijeme. Polazak u dječiji vrtić valjalo bi odložiti za uzrast poslije 18 mjeseci, a prije 12 mjeseci samo u slučajevima kada dijete prirodno lakše podnosi odvajanje od roditelja. Ukoliko je roditeljima to ipak jedino rešenje, onda ga treba do detalja isplanirati i u tom smislu pripremiti dijete.

Pred kraj ovog uzrasta dijete postaje sposobno da prihvata izvjesne najjednostavnije norme ponašanja, prije svega vezane za zadovoljenje fizioloških potreba. Dijete u ovom uzrastu treba pri uzimanju hrane upućivati kako da tu hranu uzima (da je uzima priborom za jelo, a ne prstima, da ne lupa posuđem, da ne priča dok jede….). Roditelji će to uraditi na najbolji mogući način ako se i sami tako ponašaju jer dijete najbolje uči po modelu, što onda podrazumijeva da roditelj ne daje samo verbalna uputstva poput: “ne pričaj, sjedi lijepo, ne prosipaj..”, već će dijete to spontano usvajati, uočavajući i imitirajući ponašanje roditelja. Naravno, očekuje se da su roditelji već usvojili činjenicu da prisile i kažnjavanja bez razumijevanja djetetovih potreba neće izazvati prijatno osjećanje, već otpor prema hrani, ali i prema njima.
Privikavanje na nošu takođe pruža mogućnost da dijete i roditelj ostvare bogatiji ili siromašniji emocionalni odnos, što će ponovo zavisiti od načina na koji to roditelj sprovodi.

Kontakt i saradnja između djeteta i roditelja naročito se pospješuje, obogaćuje i učvršćuje u situaciji zajedničke igre. Preporučuje se sa djetetom igrati Igru sakrivalice, Igru žmurke, Igru bacanja i dodavanja Itd.  U njima dijete vrlo bučno i jasno ispoljava svoje radosno i veselo raspoloženje. U takvim igrama roditeljima se savjetuje da svaki pokret prati riječima,vedrim raspoloženjem i smijehom.

Suština je da u svim aktivnostima njege djeteta roditelj bude djetetov partner, razumijevajući njegove verbalne i neverbalne signale, gestove, pokrete i postupajući na pravi način i u pravo vrijeme.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.