Porodica, kao primarna jedinica društva, predstavlja prvu socijalnu grupu u kojoj induvidua uspostavlja odnos sa drugim osobama, kroz koju se, potom, susreće i suočava sa širim društvenim okruženjem i drugim društvenim jedinicama-institucijama.

Novorođenčad se rađaju kao sasvim bespomoćna bića i razvijaju se znatno sporije i kompleksnije nego druge životinjske vrste i iz tog razloga razvoj unutar porodične zajednice  nam osigurava i obezbjeđuje najranije biološke i psihološke potrebe, i ne samo to: ljudi ostaju vezani sa tom porodicom na razne načine cijelog svog života.  Stoga je nemoguće razumjeti pojedinca, ako ga izdvojimo iz porodice, niti je moguće razumjeti porodicu ako njene članove izdvojimo iz razumijevanja konteksta u kojem je nastajalo njihovo pojedinačno pamćenje prošlosti i sadašnjosti.

Članovi porodice medjusobno utiču jedni na druge. Ponašanje pojedinca u porodičnom sistemu oblikuje te pojedince, tako da ponašanje bilo kog člana utiče na ponašanje i ostalih članova sistema, kao što je i taj pojedinac pod uticajem ostalih članova.

Iz teorije i prakse porodične psihologije i psihoterapije saznajemo sve više o interakcijskim aspektima koji uslovljavaju pojavu simptoma u porodici. Biološki faktori doprinose da dođe do nekih ozbiljnih simptoma iz spektra mentalnog zdravlja, razvoja shizofrenije, teške depresije, ali nesumnjivo je da porodična interakcija igra važnu ulogu u razvoju i održavanju, ne samo navedenih, već i drugih simptoma.

Ovdje ću se usresrediti na porodicu koja u sistemu posjeduje adolescentski subsistem.

Male promjene u ponašanju javljaju se s vremena na vrijeme kod svih adolescenata i obično su prolaznog karaktera. Hajde da probamo da se sjetimo svog odrastanja: koliko vas je imalo kritizerski stav prema svemu što vas je okruživalo; koliko vas je nosilo upadljivu odjeću, ostajalo do kasno u noć u gradu, imalo ideju da nastavi život u nekoj drugoj državi, uprkos roditeljskom protivljenju...

Ključni element u razvoju simptoma je način na koji porodični subsistem reaguje na nastale promjene u ponašanju.

Većina porodica se prilagodi razvojnim izazovima, koji su u vezi sa adolescencijom, fleksibilno prilagođavajući svoje reakcije i na taj način obezbjeđujući adolescentu sve ono što je njemu/njoj potrebno u tom razvojnom dobu. Neke porodice ne reaguju prilagođavanjem već su sklone da reaguju na neproduktivan način koji može da doprinese razvoju ozbiljnih psiholoških simptoma.

Usredsređujući se na adolescentovo zabrinjavajuće ponašanje, članovi takvih porodica su sve skloniji da adolescenta dožive kao „problem“. Postaju sve manje sposobni da priznaju adolescentove pozitivne kvalitete ili njegov doprinos porodici. Ovaj stav izaziva kod adolescenta doživljaj neshvaćenosti, osjećanje ogorčenosti i sve više ponašanje koje karakteriše izolovanost od porodice.

Porodica regrutuje sve svoje vještine u naporu da se eliminiše simptom, što zbog neuspjeha najčešće rezultira porodičnim osjećanjem bespomoćnosti i frustriranosti. Preokupiranost članova porodičnog sistema simptomima dovodi ih do toga da zapostavljaju druge važne aspekte njihovih odnosa i na taj način proizvode dalje pogoršanje porodičnog funkcionisanja. Kako se porodični odnosi pogoršavaju, članovi porodice, naročito adolescent nosioc simptoma, doživljavaju nerazumijevanje, distanciranost i izolaciju. U takvoj atmosferi interpersonalna nepovezanost članova porodice daje snagu simptomima, dok simptomi pojačavaju dalju nepovezanost porodičnog sistema.

Na primjer, razmislite o porodici sa sinom adolescentom koji ima problem sa depresijom i sekundarno zloupotrebom marihuane. Roditelji se veoma zaštitnički odnose prema njemu, umjesto njega odgovaraju na pitanja, ne pitaju ga za mišljenje, ignorišu i kada on nudi svoje mišljenje, kupuju mu garderobu, opominju ga kada je vrijeme za pranje zuba, kako je pristojno jesti.... Kada sve to rade, dječak se još više povlači i izgleda još depresivnije, što roditeljima nudi još više osnova da se ponašaju brižnije.

Roditeljski par iz navedene porodice se može opisati kao roditelji koji imaju saosjećanja za svog sina, ali oni zaboravljaju da sazrijevanje podrazumjeva davanje djetetu kredibiliteta za njegov stav i podstičući ga da se otvoreno ne slaže sa njihovim gledištem.
Roditelji se nekada u najboljoj namjeri upetljaju u repetativne interaktivne obrasce, zatvarajući oči pred mogućnošću da urade nešto drugačije.

Sve veći broj empirijskih istraživanja nas upućuje da je najbolje rješenje za tretiranje simptoma iz spektra mentalnog zdravlja psihoterapijski rad sa cijelim porodičnim sistemom.