Pamtim riječi jednog oca koji je, nakon saznanja da njegova kćerka boluje od shizofrenije, rekao:“Radije bih da ima tumor mozga.“

Nedavno sam zamolila klijentkinju koja je došla na psihoterapiju, preplavljena osjećanjem krivice i depresije jer pati od psihičke bolesti, da psihijatrijske izvještaje i misli o dijagnozi stavi u torbu, pa da nastavimo sa radom, jer želim da razgovaram sa njom, a ne sa njenom dijagnozom.

Poznajem kreativne, inteligentne, kritički nastrojene, otvorenog uma, duhovite, i ko zna kakve sve još ljude koji pate od psihijatrijskih bolesti (od shizofrenije, bipolarnog afektivnog poremećaja, psihoze..), ali ljude od kojih sam mnogo toga naučila i sa kojima je pravo zadovoljstvo provoditi vrijeme. Oni nisu njihova dijagnoza, oni su mnogo, mnogo toga.

Današnji trend među kolegama, specijalizantima psihijatrije, studentima, i uopšte životni trend je da nekako brzo nekog etiketiramo. Oni koji oblikuju zdrastveni sistem ponajviše ga preuzmu već gotovog iz neke evropske zemlje, a te takve zemlje se vode brigom o ekonomskoj računici, zahtijevaju od zdrastvenih radnika da što prije dođu do dijagnoze, a onda nastave sa što je moguće kraćom fokusiranom terapijom koja odgovara toj dijagnozi. Dakle, po toj logici, baviti se psihoterapijom podrazumijeva tačno znanje o tome koliko seansi je potrebno za tretiranje određene psihičke dijagnoze. Razumijem da možemo znati da je automobilu koji se kreće brzinom od 30km/h potrebno 8 sati da pređe razdaljinu od 240 km/h. Isto tako znamo koliko može da troši goriva po km. Ono prvo, gdje se zahtijeva da tačno znamo kako i koliko će trajati pomoć nekom ko pati od psihičkih smetnji, a usklađeno je sa njegovom dijagnozom, ima vrlo malo veze sa realnošću. Iluzoran je pokušaj da svakog čovjeka svedemo na šablon, tj. pokušaj da se ozakoni naučna preciznost kada je to gotovo nemoguće.

Nemojte me pogrešno razumjeti, postavjanje dijagnoze je važna karika za sporazumijevanje među stručnjacima, za tretiranje bolesti sa biološkom podlogom, ali ključno je znati da nije osoba koja ima problem svoja dijagnoza.

Dijagnoza nas ograničava. Umanjuje mogućnost da se povežemo sa drugom osobom, čini da od drveta ne vidimo šumu.

Iz svega navedenog ne mogu nikako da se složim sa ispoljavanjem tolikog straha prema psihijatrijskim dijagnozama, ne mogu ni da se složim ni sa tolikom težnjom da se ljudi dijagnostifikuju. Prije sam sklona vjerovanju da smo svi mi smješa raznih dobrih i manje dobrih osobina, i da uokvirivanjem pojedinca u kategoriju narušavamo ljudsku prirodu koja je spontana, koja je kreativna i neizvjesna.

Sigurna sam da ste svi vi dobili mnogo toga od osoba koje pate od neke psihičke bolesti, dijelili ste sa njima, bliski ste sa njima. Prava dragocjenost je što nisu umrli, što ne boluju od tumora mozga. Prava je sreća što su svi oni danas tu sa nama, jer se i sa njima smijemo, smišljamo pošalice, raspravljamo o politici, ljubavi, i o mnogo čemu još.

Ljudi nisu njihova dijagnoza.