Život većim dijelom izgleda pouzdan, čini nam se da je njime lako upravljati, baš onako kako smo zamislili i kako ga zapravo pokušavamo uobličiti. Iz tog uvjerenja o predvidljivosti i mogućnosti kontrolisanja života zapravo i crpimo argumente koji nam omogućavaju doživljaj vlastite kompetentnosti i sigurnosti.

Kada smo pogođeni nesrećom koja za nas dobija dimenzije traumatičnosti, kada smo žrtve nasilja ili, na bilo koji način, naša dotadašnja mreža nestane, suočavamo se sa realnošću da životne okolnosti mogu biti i te kako nekontrolisane i nepredvidljive. Tada fizička i psihološka stabilnost mogu biti uzdrmane do nivoa „psihičkog sloma“, tada lomljivost naše egzistencije postaje vidljiva, a dotadašnja uvjerenja o našoj sposobnosti da rješavamo i teške životne događaje dobijaju snažan irevrzibilan tok.

Razrada nekog gubitka, bilo da je nastao putem prirodne katastorfe, nesretnih životnih okolnosti, putem ljudskog nasilja ili iznenadnog, po život ugrožavajućeg oboljena, teške povrede, ili pak nečije odluke da se raziđe sa nama, svakog od nas stavlja pred težak ispit, možda najvažniji u cijelom životu. Izazov za sve predstavlja prekratnicu za odlučivanje da li se neko sa svojim stavovima, uvjerenjima, slikom o sebi i svijetu doslovno slama pod teretom ili mu uspjeva da se ponovo okrene životu, opreznije, čak i kao „obilježen“, ali sa daljim ciljevima.

Težina traume i šoka koji ona izaziva nije indikator procjene uspješnosti njenog prevladavanja i procjene kojim putem psihološke obrade će se ići dalje.

Sposobnost pojedinca da nakon preživljenog traumatskog iskustva ponovo pronađe svoj balans zavisi od više pokazatelja: da li postoji li saosjećajna osoba i pomagač u okruženju traumatizovane induvidue; u kojoj mjeri će bujica posttraumatskog očajanja uticati na druge segmente života; kako se psihički potencijali koji su postojali i prije traume mogu ponovo mobilisati i iskoristiti za prevladavanje traume?

Reakcije na traumatsko iskustvo su različite, kao i ljudi koji ih doživljavaju. O tome šta se razvija nakon jednog traumatskog iskustva, koje psihičke, psihosomatske i radne posljedice odlučuju procesi razrade koji nastupaju neposredno nakon traume. Na ovu razradu se može uticati vlastitim snagama, ali prije svega putem terapijske pomoći.

Nema jasnog recepta kako bi trebalo teći pravilno prevladavanje traume, svaki postupak je induvidualan. Psihoterapeuti uče od svojih klijenata, koje susreću na različitim etapama prevladavanja traumatskog iskustva.

Ana je psihoterapiju započela sa mnogo otpora, ispitujući posle svake seanse da li je potrebno opet da dođe i često izvještavajući da joj je znatno bolje i da nikada neće dozvoliti sebi da zapadne u takvo stanje. Sa svojih četrdeset godina, do tada atraktivna i agilna kao i ranije, iznenada je osjetila strah zbog promjene svog životnog ritma. Sa teškoćom prihvata da joj je potrebna pomoć, a prije svega ne želi da ima bilo kakve probleme. Njene učestale glavobolje, visok krvni pritisak, rastući nemir i strah do nivoa panike očigledno da se nisu mogli kontrolisati medikamentima jer je na tretman uputio ordinirajući ljekar. Ana bi najradije prihvatila nedvosmislenu organsku dijagnozu, koja bi joj uz ciljanu medikamentoznu terapiju pomogla vrlo brzo da se vrati u pređašnje stanje. Sadržaj njenih strahova, o kojima do tada nije ni sa kim razgovarala, bio je povezan sa bojaznima od neke porodične katastrofe. Prije toga se ispostavilo da je njena sestra, prije nekoliko sedmica jedva preživjela pokušaj suicida, te se ona pribojavala da bi mogla ponovo pokušati, i to ovaj put uspješno.

Uprkos tome, za jednu ženu koja je u nevolji, Ana se činila neuobičajeno suzdržano, izražavajući stanje svojih osjećanja suviše zatvoreno, čak jogunasto, tako da se sticao utisak da se želi usredsrediti na jedan problem, te nam u terapijskom procesu tada nije ostalo ništa drugo nego pričati o sestri.

Pomenula je da njena sestra pati od osjećanja krivice. Upitana o tome otkuda je mogao poticati sestrin osjećaj krivice Ana je počela izbjegavati odgovor. Sumnjala je u to da bi svi ti događaji mogli imati veze sa problemima njene sestre i da uopšte ima smisla ponovo odmotavati tu staru priču. Razgovarali smo o tome kako neriješeni konflikti ili nerazriješeno osjećanje krivice, bilo iz vlastitog života ili prethodnih generacija mogu izazvati psihička ili somatska opterećenja, čije porijeklo osobi koja pati može ostati sasvim prikriveno.

Nakon izvjesnih ustezanja došli smo do razgovora o Aninoj primarnoj porodici, traumatskim iskustvima, grubostima, tajnama. Suprotno njenom omalovažavajućem stavu, Ana je postala više zainteresovana za naredne termine. Postepeno se počela interesovati za ono što je zamjerala svojim roditeljima, počeli smo razgovarati o sestri koju je izgubila kada joj je bilo deset godina, o tabuima koji su decenijama zaključavani unutar porodice. Svako novo područje u kome je osvajala hrarost, ponovo pričajući o njemu, izgleda da je oslobađalo napetosti i anksioznosti.

Razrada aktuelne traumatizacije vodila je do postepenog suočavanja sa tabuiziranim i potisnutim starim traumama.

Tokom procesa psihoterapije razriješenje može nastupiti ako se obazrivo razrade tabui i potisnuti traumatski sadržaji. Anina priča nas uči da je razrada gubitaka, stradanja, bolesti, agresivnih događanja, prorada osjećanja krivice, stida, bilo da su posljedica aktivnog ili pasivnog učešća, vjerovatno može prevazići tek ako se Self ljudi (pojam o sebi) u razgovoru sa empatičnim stručnjakom, uspije stabilizovati toliko da bez nametanja sebi osjećanja krivice i „posipanja pepelom po glavi“, svjesno iskusi i proradi teret tabuiziranih događaja iz životne istorije.

Napomena: Gore opisan slučaj iz prakse, zbog klijentovog prava na privatnost, pretrpio je određene izmjene, te je svako moguće poistovjećivanje sa stvarnim ličnostima i događajima samo slučajnost.