Šta je disocijativni poremećaj?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Ljudi su oni koji osjećaju, ljudi su emocionalna bića i svako od nas je bio u prilici, ili će tek biti, da doživi situacije ili probleme s kojim se ne umije ili ne može nositi. Kako neko od nas može podići sa lakoćom 100 kg, bez posljedica, dok nekom i od 30 kg popucaju kapilari, tako i u procjeni neprijatnog i traumatskog iskustva postoje induvidualne razlike.

Šta je disocijativni poremećaj?

Ono što kod jedne osobe može izazvati intezivnu traumu, koja može prouzrokovati i teško psihičko oboljenje, za nekog drugog će taj isti stresor predstavljati puno manji problem, te isto tako neće pomoći da shvati zašto neko drugi u istoj situaciji diže toliku galamu. Kod pojedinaca nailazimo u praksi na razlike između svjesne, namjerne i kratkotrajne tendencije isključivanja iz okoline, sa ciljem smirivanja i distanciranja.

Šta je zapravo disocijacija? Ona se najednostavnije definiše kao potpuni ili djelimični gubitak ujedinjavanja sjećanja, svijesti o sebi ili okolini, te gubitak osjetljivosti i izostajanje kontrole pokreta. Neki od primjera su: Nesjećanje dvadesetogodišnjeg mladića na uličnu tuču u kojoj je povrijeđen, u kojoj je zadobio teške tijelesne povrede, i njegovo postraumatsko uživljavanje u ulogu mladića sa delikventnim ponašanjem; Teškoća sjećanja cure od osamnaest godina na period kada su njeni roditelji živjeli odvojeno i planirali da se razvedu.

Disocijacija je suštinski nemogućnost integracije sebe i vlastite svijesti s traumatskom situacijom, odnosno nesposobnost prihvaćanja traume tj. „distanciranje“ od nje. Razlikuje se akutni oblik poremećaja, koji traje par dana, do par mjeseci, od hroničnog koji uključuje nerješive probleme, loše međuljudske odnose te izrazite emocionalne konflikte. Prema postojećim klasifikacionim sistemima postoji više vrsta disocijativnih poremećaja, no ono što im je zajedničko je to što uključuju promjene bolesnikovog osjećaja identiteta, pamćenja ili svijesti.

Većina istraživača se slaže u jednom, a to je da poremećaj nastaje nakon proživljene traume, najčešće proživljene u djetinjstvu, u obliku fizičkog ili seksualnog zlostavljanja, ili opšte zanemarivanje od strane onih koji brinu, a koje dovodi do poremećaja funkcionisanja. Po nekim autorima sama činjenica što je disocijativni poremećaj često uzrokovan upravo seksualnim zlostavljanjem pojašnjava statistike po kojima žene češće pate od ovog poremećaja.

Ono što treba imati na umu je da odrasla osoba sa poremećajima dosicjacije u djetinjstvu nije zadovoljila na valjan način potrebe za dobijanjem ljubavi, podrške i dobru brigu. Nebriga roditelja i njihovo zlostavljanje od ranog djetinjstva često doprinosi tome da dijete postane manje sposobno u razumjevanju znakova iz okoline, tj. postaje manje sposobno voljeti i prihvatiti ljubav od drugih. Prema toj teoriji, do rascjepa kod djeteta dolazi kada u isto vrijeme ono želi biti privrženo roditelju, dok ujedno preživljava zlostavljanje od strane istog roditelja.

Psihoterapijski tretman za ovaj poremećaj je vrlo osjetljiv, zahtjeva strpljenje i istrajnost obje strane kako klijenta, tako i terapeuta. Odvija se u tri dijela. U prvoj fazi, ključni element se fokusira na stabilizaciju simptoma, uključujući simptome disocijacije, depresije, suicidalnosti, te simptome post-traumatskog-stresnog sindroma. Ukoliko se u ovoj fazi ne fokusira dovoljno na stabilizaciju simptoma, gotovo po pravilu dolazi do emocionalnog preplavljivanja pacijenata kada se pređe na drugu fazu, fazu razrade traumatskog događaja. U drugoj fazi se sa visokom dozom opreza sa pacijentom priča o traumi, osjećanjima vezanim uz nju, kao i razmišljanjima. Za razliku od rada sa drugim psihičkim smetnjama, u radu sa disocijativnim poremećajima neophodno je konstantno pratiti osjećaj sigurnosti. U poslednjoj, trećoj fazi potrebno je usmjeriti se na rad sa postojećim i eventualnim budućim problemima, a koji se tiču disfunkcionalnosti u psihičkom i fizičkom funkcionisanju, odnosu sa drugim ljudima i teškoćama u poslovnom angažmanu.

Osobe koje imaju problem sa nekom od forme disocijativnog poremećaja, vremenom kod bliskih članova porodice prepoznaju njihovu nestrpljivost, što izaziva baš onaj efekat od koga se oni plaše, odbijanje. Iskreno pokazivanje brige za pacijenta, od strane terapeuta, a isto tako i od najbližih članova porodice, smatra se jednim od ključnih aspekata uspješne terapije. Socijalna potpora je od velike pomoći.

Kada se pacijent odvoji od stresnih okolnosti i kada primi potrebnu podršku i ohrabrenje može doći do toga da se prisjeti potisnutih traumatskih događaja, što je suštinski preduslov iscjeljenja.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.