Razvoj djeteta odvija se kroz interakciju bioloških i sredinskih faktora. Preduslov normalnog psihomotornog i psihosocijalnog razvoja predstavlja strukturalno cjelovit i za uzrast funkcionalno zreo nervni sistem, kao i sredina koja obezbjeđuje uslove za neometan fizički rast djeteta i za uspostavljanje čvrstih emotivnih veza djeteta sa drugim osobama.

Često čujemo da se razvoj djeteta opisuje terminima “normalan”, “prosječan”, „zadovoljavajući » ili “nezadovoljavajući razvoj”.

Normalan razvoj je onaj koji je tipičan, uobičajen, očekivan za uzrast i bez abnormalnosti i odstupanja.

U opisivanju nezadovoljavajućeg razvoja najčešće se koriste termini “usporen razvoj”, “retardacija” i “disharmoničan razvoj”.

Dijete sa usporenim razvojem kasni u odnosu na djecu svog uzrasta zbog razvoja koji je sporiji od očekivanog. Postoji mogućnost da djeca usporenog razvoja “nadoknade” zaostajanje u razvoju i sustignu djecu svog uzrasta, ali je za to neophodno da se razvoj odvija bržim tempom od normalnog za dati period.

Retardacija je izraz koji označava da je djetetov dostignuti nivo razvoja značajno ispod očekivanog za uzrast i da je malo vjerovatno da se normalni razvoj može dostići, čak i pod pretpostavkom da se razvoj odvija ubrzanim tempom. Mnogi smatraju da termin nije pogodan jer stigmatizuje dijete, i da ga treba izbjegavati, te se danas sve više koristi termin «nemogućnost učenja».

Disharmoničan razvoj označava da postoji zaostajanje ili neuobičajenost u razvoju pojedinih oblasti koje čine ličnost djeteta (psihomotorika, govor, osjećanja, inteligencija) dok su ostale funkcije normalne ili približne za uzrast.

Iako ličnost djeteta predstavlja nedjeljivu cjelinu, uobičajeno je da se pri procjeni razvoja djeteta posebno razmatraju pojedine oblasti koje čine tu ličnost: psihomotorika, govor, osjećajna i saznajna oblast. Na početku razvoja, naročito u prvim godinama života, ove funkcije su još nedovoljno razlučene i ponašanjem dominiraju motorne aktivnosti. Zbog toga se o stepenu razvoja u prvim godinama života sudi na osnovu procjene psihomotorike. Psihomotorika je tokom čitavog djetinjstva blisko povezana sa sazrijevanjem i grananjem osjećajnog života i sa razvojem inteligencije i mišljenja.

Promjene koje se odigravaju u prvoj godini života spadaju u najobimnije, najintenzivnije i najznačajnije tokom cijelog razvojnog perioda. Na rođenju, dijete je zarobljeno u biološke reflekse i postepeno im se otima, da bi na kraju prve godine života bilo u stanju da prepoznaje svoju okolinu, da uči i da je postepeno kontroliše.

Novorođenče reaguje na jake zvučne, vidne, taktilne i mirisne draži okretanjem glave, treptanjem, grimasama ili čak plakanjem, ali su svi ovi odgovori po refleksnom tipu i u funkciji su preživljavanja djeteta. Potrebno je vrijeme i iskustvo da bi dijete ovladalo svojim čulima i bilo u stanju da ih koristi za komunikaciju i kontrolu spoljašnjeg svijeta.

Na rođenju i u prvih šest mjeseci života prisutni su takozvani primarni refleksi. Njihov značaj je u tome što ukazuju na aktivnost nervnog sistema odojčeta i predstavljaju osnovu za kasniji motorni razvoj. Primarni refleksi iščezavaju do polovine prve godine života i bivaju zamijenjeni tzv. sekundarnim refleksima među kojima su za razvoj funkcije hodanja i hvatanja posebno značajne potporne reakcije.

Motorni razvoj u prvoj godini života odvija se tako što dijete prvo uspostavlja kontrolu mišića vrata i održava položaj glave, zatim mišića trupa, što omogućava sjedenje, a kasnije i stajanje i hodanje. Nadalje se razvija fina motorika (hvatanje, manipulacija rukama). Dijete prvo ovladava pokretima iz velikih zglobova ramena, zatim lakta i, najzad, prstiju. Za uspješan razvoj finih motornih funkcija neophodan je i neometan razvoj vida i koordinacija između ovih funkcija.

- Sa mjesec dana dijete postepeno razvija kontrolu držanja glave.
- U uzrastu od 3 mjeseca podiže se iz ležećeg položaja u sjedeći, manje se primjećuje zaostajanje glave.
- Sa 4 mjeseca ležeći na trbuhu, diže glavu i bradu. Kasnije se odupire podlakticama.
- U uzrastu od 5 mjeseci dijete stavlja stopala u usta. Rukama se igra sa nožnim prstima.
- Sa 6 mjeseci u uspravnom položaju drži se na nogama.
- Sa 7 mjeseci spremno je da glavu kada sjedi čvrsto drži, dok leđa drži pravim.
- Sa 8 mjeseci dijete ima spremnost za obavljanje naizmjeničnog rada nogu.
- Sa 9 mjeseci stabilno je u sjedećem položaju, sa strane i sprijeda pomaže se rukama u kretanju.
- U uzrastu od 10 mjeseci dijete pokušava da se kreće, puzi, praćaka se, gega se. Trudi se da stoji.
- Sa 11 mjeseci izigrava stajanje držeći se za blizak predmet. Kruži oko namještaja.
- U uzrastu od 12 mjeseci dijete može da napravi prve pokrete.

Grubi razvoj motorike i čula u prvoj godini života djeteta odvija se u interakciji sa psihološkim razvojem djeteta. Na rođenju, unutrašnjim svijetom djeteta dominiraju osjećanja prijatnosti ili neprijatnosti, vezana za zadovoljenje osnovnih potreba djeteta (hrana, spavanje, temperatura), ali se vremenom razvijaju osjećanja vezana za spoljašnje događaje i za osobe, na prvom mjestu majke djeteta. Između djeteta i majke razvija se posebna osjećajna veza, tzv. privrženost.

Krajem prve godine dijete je sigurno vezano za majku, raspoznaje i raduje se bliskim osobama, predmetima i situacijama i jasno ih razlikuje od nepoznatih osoba. Na tom uzrastu dijete već posjeduje rane koncepte vremena i prostora. Ono postaje svjesno stalnosti svijeta i osoba, odnosno, zna da predmeti i osobe postoje, iako trenutno nisu na dohvat ruke ili u vidnom polju.

Pored bioloških faktora rizika, na psihomotorni razvoj utiču još i psihološki, porodični i socijalni faktori. U psihološke faktore ubrajamo mentalna oboljenja u porodici, poremećaje ličnosti ili ponašanja u porodici, kao i prekid ili lišavanje ranih emocionalnih odnosa (smrt u porodici naročito smrt majke, česta rana odvajanja zbog hospitalizacije ili bilo kod drugog razloga, zlostavljana ili zanemarivana djeca i napuštena djeca).

Porodični i socijalni faktori mogu se odnositi na život djeteta sa samohranom majkom, razvod roditelja, usvojenost djeteta, teške hronične ili terminalne bolesti roditelja, loši socio-ekonomski uslovi života, kulturna deprivacija porodice (nepismenost, imigracija), elementarne i od ljudi izazvane katastrofe (zemljotres, poplava, rat, izbjeglištvo).

Sistematičnost i preciznost ispitivanja psihomotornog razvoja je od posebnog značaja u prvoj godini života jer se ranim otkrivanjem abnormalnosti i odstupanja od normalnog razvoja i preduzimanjem odgovarajućih intervencija može spriječiti razvoj poremećaja ili produbljivanje invaliditeta djeteta.