Ljudi sa kopna

Piše : Snežana Dakić Tomanović

„Jesi li živa, jadna?“, čujem kako se, na  pijaci, obraća jedna žena drugoj. Ova što pita, htjela bi da zastane, da oslušne kakve sve mučne nijanse boje svakodnevicu ovoj drugoj. Ova druga hoda brzo, izgovarajući kroz osmijeh da je dobro. Lako je primijetila  da u tom pitanju nema istinske brige, ni saosjećanja za nečiju patnju, već samo trijumf, što eto, postoji neko ko silazi  ljestvicom, približava se dnu,  a takvi ljudi su dobri i voljeni, jer su zbog svoje pozicije potpuno bezopasni. Gledam ih kako se udaljavaju jedna od druge, prva se okreće da još jednom dobro pogledom obuhvati stradalnicu, a druga skoro trčećim korakom odlazi, da što prije izađe iz vidokruga ove brižne. 

Ljudi sa kopna

Pošto je hitrim korakom otišla ova što pati, ova sažaljiva je prišla tezgi sa povrćem, I brižnim, bolećivim tonom, komentarisala.”Što će, mučena žena, nije joj lako. Bili su moćna familija, no ne može niko bez muke I nevolje.Muž je ostavio, napravio dijete drugoj. Da je bar ljepša I bolja od nje, no…” Bilo joj je potrebno, a i sasvim dovoljno, da to saznanje o tuđoj nesreći podijeli sa nekim. I tako joj je  odmah sopstvena  muka postala manja, a život sjajniji I bolji. Njen je muž bar umro, ne može joj se  mrtav narugati  pred svijetom. I, tako se pijačna empatija provlači kroz naše živote.  Postajemo dobri, saosjećajni, milosrdni... Princip akcije velikih i moćnih sila na male i nedužne. No, ko je sada jak da li je zaista jak, i ako jeste, dokle će takav biti?
Kako čovjek  lako zaboravi da je i sam padao. Ako je letio. Ako nije letio, kao da nije ni živio.Što duže živi, više puta pada. To je neminovnost pomoću koje spoznajemo život. Nego, što bude sa krilima koje nas nose ka vrhu? Gdje nestanu kada padamo? Ili budu uz nas,skupljena i  nevidljiva, da nas svojom težinom lakše dovedu do dna. I kad dođemo dolje, podignemo se na koljena, krvava od pada. Onda, obavezno, pogled ka  vrhu, kako je čarobno i divno bilo tamo gore. Tresemo zemlju, gar, blato, zavisi na kakvo tlo smo pali. I zar nam u tom trenu, kad nas boli tijelo od pada i duša od loma, treba pitanje kako smo, kad se zna da nismo dobro. Treba nam pružena ruka, a ne pitanje. Prijatelj, ne neznanac. A prijatelj je jedino onaj ko se radovao našem letu, ko nije sumnjao u njega. Pa ipak, kad je do njega došlo, on zagrljajem vida rane, ne pitajući ništa.
Sasvim slučajno, znam obje žene, i ovu koja pada, i ovu što je čeka. Prvu iz starog kvarta, drugu iz nekog mi potrošenog  života. Malo su starije  od mene, ali  uzbuđene susretom, nisu me ni primijetile. Nije bio lak život, ni jednoj ni drugoj, samo je ova stradalnica imala veće amplitude, lomili su je strašni talasi o opasne stijene, ali je uspijevala da se vrati u vodu, ranjena manje ili više. I da u svom plivanju dočeka mnoga čarobna svitanja I očaravajuće sumrake. Ova druga je cijelog  života više plutala, nego plivala. Ne u moru, više u mutnoj lokvi, gdje nema talasanja, ali ni čarolije. I vjerovatno je uvijek, tu na zemlji, s radošću dočekivala ove što padaju. Ili što ih je jaki talas izbacio na obalu. Onaj sa kopna uvijek  strpljivo čeka, bez krila i peraja, vezan za zemlju, za blato. Podsjećaju na priču iz romana jednog ruskog  književnika, kada je pružena mogućnost ženi da izađe iz Pakla. Data joj glavica luka, da se za nju pridrži  i odvoji od gomile nevoljnika. Ona se borila da se izvuče iz brloga, ali je grubo sklanjala sve ruke koje su, držeći se za nju, tražile sopstveni spas. I mogla je da bude spašena i izvučena, da nije sklanjala ruke onih koji traže da  budu spašeni. U tim trenucima je, ipak, mislila samo na svoje spasenje, ne prepoznajući da, baš u šansi za spasenje drugih,  počiva  prilika  za  sopstveno iskupljenje.
Toliko  su, i ljudi sa kopna, u komforu svoje lokve, istinski brižni za druge. Sva njihova pažnja prema tuđoj muci je, zapravo, zadovoljština zbog sopstvenog bola. Oni čekaju, ne da bi pružili ruke, obrisali  krv sa koljena onoga koji pada, ili kojeg su  opasni valovi izbacili na stijene,nego da bi posmatrali nevolju. Ona tuđa ublažava sopstvenu. I čak kad  bi  mogli, da svojom nesrećom plate tuđu sreću, ne bi pristali. Iako su brižni. I tužni zbog tuđe muke.
Ljudi sa kopna uvijek brinu za druge. Misle o drugima… I kopni njihov život, u toj vječitoj muci i misli na tuđu nesreću… kopni i prolazi, neiživljen i nedoživljen, potpuno potrošen u rješenju sopstvenog bola tuđim životom. I oni posrnuli i lomni, obavezno su im dobri i valjani. Sve dok se ne usprave…                                                                                                                                                                  Odlaze žene, svaka na svoju stranu, svaka sa svojom mukom. Jednu će sopstvena muka da ojača, drugu će tuđa da izliječi. Bar za tren.

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.