Kada je vreme kada znaš da si odrastao?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Kada joj je suprug iznenada otišao na drugi svijet, Tanja* se osjetila uvrijeđenom kada sam joj rekla da je vrijeme da sada preuzme odgovornost i odraste.

Kada je vreme kada znaš da si odrastao?

Pišem o ženi koja je u tom trenutku imala 76 godina i koja je sa suprugom provela 56 godina braka. Dugo je u seansama imala potrebu da priča o njemu, o njegovim uspjesima, mentalnoj snazi i fizičkoj ljepoti. Nije uspijevala da se sjeti ničega što bi ga opisivalo, a da nije bilo u superlativu. Čak je i njegovu garderobu, košulje, kapute opisivala kao savršene i detaljno birane komade odjeće. „On je znao sve. Znao je šta u kom trenutku treba raditi. Bio je moja sigurnost. Ja ne znam kako i šta dalje.“

Tek kada ostanemo bez nekog ko nam je konstantna opomena, kontrolor, nekad i smetnja shvatimo da smo prepušteni sami sebi. Nema više bezuslovne podrške i bezgranične ljubavi. To je trenutak u životu kada je potrebno sve to pronaći u sebi. Teško je, ali nije nemoguće.

Slično iskustvo doživljavaju i osobe kada izgube roditelje, naročito majku. Odjednom se nađu u prostoru kada se osjete bespomoćni i sami. Kada je potrebno svu brigu za sebe i druge pronaći u sebi.

Pokušajte da se prisjetite vaših adolescentnih dana i majke koja „kao“ čita knjigu u jedan sat noću, a suštinski čeka vas da se vratite iz tinejdžerskog noćnog života. Roditelji su ti koji vas zovu gdje god bili na ovom svijetu da vas pitaju da li ste jeli, da li ste dobro doputovali i imate li novca.

Šta se onda dogodi kada ostanemo bez roditelja? Shvatimo da je doba adolescencije najgluplji period u životu, da ne postoje riječi kojima bismo mogli da se izvinimo roditeljima za sve te gluposti koje smo činili. Shvatimo da kao djeca nikada nismo dovoljno zahvalni roditeljima. Očekujemo od njih mnogo toga, a najčešće ne stignemo da uzvratimo istom količinom ljubavi i podrške.

Kada izgubimo nekog tako bitnog počnemo da se propitujemo da li smo mu sve rekli, da li smo mu pružili.

Ljubav je kada daješ i uzimaš, ne vagaš, već daješ bez zadrške.

Ponekad posmatram roditelje i pitam se da li ću ikada biti takva. Da li ću ikada posjedovati tu energiju i spremnost davanja kao što je oni imaju. O tome često razgovarama sa prijateljicama.

Bili smo djeca, neki od nas su još uvijek. Teško je prihvatiti odrastanje i odgovornost. Neki od nas je nikada ne prihvate. No, pitam se sada na ovom mjestu šta nas čini roditeljem. Da li samo rođenje djeteta? Jasno je da ne. Kakva je ljubav potrebna da bi se rodio nov život. Jedna moja bliska prijateljica često kaže: „Da li ti znaš da su djeca od psihologa ćaknuta“. Lagala bih vas ako bih propustila da vam kažem da nekad strahujem da ću biti loša majka i da će mi djeca završiti na psihoterapiji opisujući svoje roditelje kao posvećene poslu, a majku kao vrlo dominantnu. Sve izgleda lako kad si mlad, ali sa sazrijevanjem ti se čini da nikad nisi dovoljno spreman.

Da li nam radost, ljubav, brižnost i dobrota onog sa kim provedemo godine pomognu da kada ostanemo bez njega pronađemo snage baš u tome što nam najviše nedostaje da nastavimo dalje? Vjerovatno da. Tanju sa početka ovog članka sam pitala šta bi njen suprug sada rekao da je vidi tako nemoćnu? „Odgovorio bi da vjeruje u mene i da mogu dalje“, rekla je.

Ljubav, dobrota, i podrška stvaralačkog su karaktera, sve nas pokreću. Dovoljno dobri roditelji, supružnici, profesori nam pružaju sve to sa stvaralačkim umjećem. Oni nam postaju model koji nam pomogne da posle sve to prenesemo na uloge roditelja, prijatelja, supružnika, na posao. Posao radimo iz zadovoljstva, živimo sa zadovoljstvom.

Svakom od nas se nudi prilika da nekog voli i da nečiji život ispuni radošću. Bez ličnog zadovoljstva niste spremni za to. Bez obzira na sve odrastanje, i sazrijevanje je proces koji traje čitavog života, i u osmoj deceniji se taj proces ne zaustavlja. Iako je gubitak bliske osobe lekcija koju svako od nas nekada nauči, važno je prihvatiti da je sve oko nas promjena. Život je promjena. Mi se mijenjamo, mi prolazimo. Na ovoj planeti budemo neko vrijeme, pa nas nema.

Šta nam preostaje? Da vrijeme koje imamo iskoristimo na što bolji način. Da pokušamo da svoj život oblikujemo kao vajar umjetničko djelo.

 

*imena u napisanim člancima su proizvoljna, i lični podaci su izmjenjeni, te bilo koji pokušaj identifikovanja osobe je proizvoljan i nemoguć

 

 

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.