Svaka je poluzavršena, sa stepenicama spolja. Prizemlje je funkcionalno, vidi se po zavjesama, po zamagljenim prozorima i otiscima dječijih ruku. Spratovi su ostali da čekaju bolja vremene i nove naraštaje. Prostor za vrata i prozore često je zatvoren daskama, nasumice i nevješto zakucanim. Pred kućom jabuka i kruška, a iza nje mala bašta. Iz dimnjaka gusti oblaci dima...

Hrapave i vrijedne ruke, uz pomoć rođačke mobe,  slagale su ciglu na ciglu. Djeca su bila sasvim mala, prava nejač, kad je sve to započeto. I školovali su ih, i hranili, i vodili poneke godine na more, kad bi otplatili jedan kredit, pa uzeli novi. I razvlačili su svoje živote više i bolje no što se imalo i moglo, uvijek željni nekog putovanja, nekog izlaska, druženja, novog kaputa ili cipela. I djeca su to znala, oni su bili svjedoci tog vječitog stiskanja, da se ništa ne prospe, da se sve ne potroši...

Bilo je hladnih jutara i besanih noći kada bi se zapitali je li trebalo počinjati baš toliko, je li moglo manje, pa da se lakše živi, mirnije...Ali pogled na sina jedinca i ćerke, lijepe i zdrave kao jabuke, brzo bi riješio svaku nedoumicu. Imali su za koga da rade, da se muče. I kad je došlo vrijema da su djeca stasala za visoke škole i veliki grad, pustili su ih kao što ptica pusti svoje ptiće na put, da odu i da im se vrate. Kćeri ne moraju, ali sin...

I svi su bili dobri studenti, nisu im slali mnogo novca, onoliko koliko su imali, iako im  je često i više trebalo. I kćerke, jabuke, rano su se udale, u svoje ili tuđe mjesto, svejedno. Jedinac se zaljubio u neku kovrdžavu  Kotoranku, i njegovo sjevernjačko srce se otopilo i igralo je kao umiljato  mače pred tom morskom vilom. Njeni su živjeli dobro, kupili su joj stan u Dobroti, na Donjem putu, da sa prozora spavaće sobe mogu  kamenčićima  da uzburkaju  more. Da jutrom suncu otvore škure, da uđe u sobu i onako zaljubljene ih blagosilja, pa da na terasi piju kafu i gledaju u velike brodove što ulaze u luku i iz njih mile životi...

Kad je došao  kući, kod svojih, sa diplomom i snom o sreći, čekao ga je posao u opštinskoj kancelariji. I sprat na kući, onaj čiji su prozori i vrata još uvijek daskama zakucani, jer, nije se imalo novca, trebalo je djecu na put izvesti. I već vidi bijes na licu svoga oca ako mu kaže o sobi sa suncem u noj...Vidi bol u očima majke koja jedva čeka unučiće, da budu tu kraj nje, da ih privije uz skute i miluje i mazi, kako nikad svoju djecu nije. I ne zna što bi ih boljelo više, sramota od komšija čiji sinovi su, bar po jedan, ostali na ognjištu ili praznina u krilu okamenjene majke. Zna koliko su se mučili, čega su se odricali i da im to što im ćerke žive blizu ne znači mnogo. Jer ovu kuću su, u visinu, pravili zbog njega, sina...

Živjeti sa gorčinom roditelja, a suncu u susret, znači nositi teret izdajnika, onoga koji je otišao, koji je zaboravio težašku muku i napor,  digao jedra, napravio se važan, ne misleći ni o kome osim o sopstvenoj sreći. Ostati tu, u tom plodnom a pasivnom kraju, koji više ne osjeća kao svoj, odreći se sebe, zarad drugih, ne zato što želi nego što se to od njega  očekuje...izdati sebe i svoju misao o sreći.

Biće mu teško, i ako ode i ako ostane. Biće mu teško, jer je život takav. Na sjeveru. Pa i ako ode, odnijeće Sjever u sebi, da u nekom podgoričkom naselju, na pola puta od sjevera do mora, napravi dvospratnu kuću, za sina i sebe. Sa stepenicama napolju. I jabukom ispred kuće.