Nepripremljenost na gubitak i nesavršenost

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Nepripremljenost na gubitak i nesavršenost

Kada sam imala desetak godina, da napomenem bilo je to vrijeme bez video igrica, facebooka, internet i mobilnih telefona sa drugovima i drugaricama u dvorištu zgrade igrali smo igre koja se zove “Planovi”. U njoj smo uživali i smatrali je izuzetno zanimljivom. Podijelili bismo se u dvije grupe, jedna bi iza ugla čekala trideset minuta, dok bi druga grupa na zemlji crtala plan mjesta gdje će se sakriti. Kada bismo taj posao uradili, krenuli bismo u sakrivanje, a druga grupa u traženje, i taj dio igre je trajao trideset minuta.

Tadašnje druženje je obilovalo kikotom, iščekivanjem i uzbudjenjem. Na kraju, kada bi jedan od timova pobijedio, zajedno bismo se okupljali oko “klupe na ćošku” i prepričavali kako smo se dobro proveli.

Tada smo bili svjesni svojih snova i ciljeva, ali ne i rokova kada je potrebno postići cilj. Tokom odraslog doba čini se da živimo život koji liči na igru “Planovi”: imamo mapu i mjesto gdje treba stići, stvari koje moramo imati i vrlo ograničene vremenske rokove za njihovo ostvarenje. Dajem sebi za pravo da to nazovem “Tajnim planiranjem”. Takvo planiranje nam ne govori samo šta treba da postignemo, kuda da idemo, već i kada to treba da uradimo.

Čujem izjave:
„Trebalo bi najkasnije do trideset pete da posjedujem svoju kuću“
„Trebalo bi da fakultet završim za četiri godine i posao pronadjem odmah nakon toga“
„Trebalo bi da dobijem dvoje djece prije četrdesete godine“
„Da bih se udala potrebno je da moj dečko bude situiran“
„Trebalo bi da doktoriram do 35 godine“...

Ja imam svoj plan, vi imate svoj. Naši planovi nam odbrojavaju vrijeme, unose osjećaj tjeskobe i doživljaj kao da smo pod pritiskom, da nikada ništa nije dovoljno. Sve što podpada pod kategoriju „trebalo bi“ za nas predstavlja tiraniju. Često nemamo uvid u pritisak koji imamo zbog postavljenih planova, sve dok ne probijemo neki od svojih nesvjesnih rokova, što za posljedicu ima krizu.

Vrijeme u kojem živimo je kompleksno. Sve više vjerujemo da ako budemo naporno radili dobićemo sve što želimo i ništa neće poći naopako. Odrastamo očekujući savršenstvo, usavršili smo načine da eliminišemo bol, neprijatnost i oskudijevanje po svaku cijenu. Uzimamo pilule da bismo mogli voditi ljubav bez ikakvih neželjenih posljedica, uzimamo ljekove kako bismo mogli da jedemo ono što želimo, da razvijemo mišiće bez vježbanja. Savremenom tehnologijom foto aparatima možemo napraviti savršene fotografije, ako nam se ne dopadaju jednostavno ćemo ih obrisati i slikati dok ne dobijemo onakve kakve želimo.

Nemamo strpljenja da čekamo ono što želimo, volimo da dobijemo stvari na zahtjev. Mnogo zahtjeva i planova koje postavljamo pred sobom čine nas nepripremljenim na gubitke i neopremljenim za nesavršenstvo.

Neki ljudi su skloni da u situacijama kada postanu svjesni da nemaju život kakav su za sebe zamislili, mogu da osjete „užasno“ razočarenje, da se osjete kao da su gubitnici jer nisu ispoštovali svoje planove i rokove. U takvim situacijama kod nekih od njih se učvrsti misao „Ja sam proklet“. Oni misle da greške i nedostaci dokazuju da osoba nije vrijedna i tako provode puno vremena osudjujući i vrijedjajući sebe. Za neke klijente razlog za samooptuživanje je taj što nije udovoljio svojim planovima, nije kupio auto, a trebao je, nije bio nježan prema roditeljima jer je bio zauzet poslom, a trebao je, trebalo je da prevazidje bol koji osjeća prema ocu prije njegove smrti...i mnogo drugih trebanja postoji....Samooptuživanje radja samokažnjavanje, tu je onda prisutna i depresija, anksioznost i nerijetko i samopovredjivanje.

Pitam se sada gdje je tu smisao…kažnjavati samog sebe, bez obzira na ozbiljnost greške, gubitak, neuspjeh?

Kod klijenata koji samookrivljuju sebe zbog toga što su propustili priliku da oforme porodicu, nije li već dovoljna posljedica to što žive sami. Princip koji se zasniva na samookrivljivanju često prelazi granice realnog prihvatanja. Ovaj način razmišljanja “ja sam proklet jer sam napravio grešku” po analogiji mi je sličan situaciji kao kada bi u supermarketu zaboravili tašnu. Da li biste nakon tog saznanja počeli da lupate glavom o zid kako biste kaznili sebe ili biste pokušali da nadjete tašnu, vratili se do supermarketa i procijenili da je to već dovoljna kazna, bez da ste sebe kažnjavali.
Porazmislite….

Često ne postoji neka očigledna kazna ili prirodna posljedica zbog klijentovog pogrešnog ponašanja. U tim slučajevima objašnjavam klijentu da se njegova kazna sastoji u tome što je sebe razočarao. Drugim riječima, nije uspio da živi prema sopstvenim standardima. Neuspjeh na nekom važnom polju, i odsustvo zadovoljstva koje ga prati su veoma bolne posljedice. Ja predlažem klijentima da osjećaju odgovornost i žaljenje, a ne da osjećaju krivicu i osudu.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

Tagovi :

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.