Postavite za početak sebi ova pitanja, a o odgovorima razmislite:

Da li sam danas osjetio sreću?

Šta me čini srećnim-srećnom?

Koliko često doživljavam trenutke istinske sreće?

Nemojte se iznenaditi ako se ispostavi da odgovoriti na ova pitanja nije tako lako, kako se na prvi mah čini.

Dobar dio života većina ljudi provodi u iščekivanju da budu srećni. Doživljaj sreće kod mnogih od nas vuče korjene iz mentaliteta po kojem smo vaspitani i u kome smo dobijali poruke da je „više bolje i da je mnoštvo poželjnije“.

Tako smo razvili veoma nerealna očekivanja kada je riječ o sreći, gdje u našim mislima blješti sjaj od iščekivane sreće. Sreća nam se čini kao Aladinova lampa, koja će, čim je pronadjemo, učiniti da budemo vječno srećni  jer će nam Duh ispuniti svaku želju.

Tako, eto, očekujemo sreću pasivno, kao da je to neki poklon kojem se upravo veže mašna.

Vjerujem da većina ljudi posjeduje mišljenje da je sreća jasno odredjeno stanje u koje dolazimo kada napunimo, recimo, dvadeset godina, kada se vjerimo, zasnujemo porodicu, izliječimo od neke bolesti. Medjutim, istina je sasvim drugačija.

Sreća nije konstantno stanje, što znači da ne možemo očekivati da budemo stalno srećni. Neke osobe su odrasle i žive u uvjerenju da „mogu sve“, te je ovo razočaravajuća novost za njih. Takvi ljudi od života očekuju neprestanu euforiju. Bivaju zaljubljeni u perfekciju, ne umiju da se izbore sa dualizmom, dobrim i lošim, uspjehom i neuspjehom, radošću i tugom. Tu se šunja jedan pogrešan stav, vjerovanje da će sreća uvijek biti prisutna ako je prisutan uspješan život. Pošto to nije slučaj, sreća izostaje, a mnogi vjeruju da nešto pogrešno rade. Osjećaju, na primjer, da moraju da imaju srećnu emotivnu vezu pa izbjegavaju suočavanje sa problemima, bilo kakvu konfrontaciju zbog različitih mišljenja,  pa čak i ne prihvataju da priznaju sami sebi da su nesrećni u datom trenutku.

Šta se onda dešava? Propušta se mnogo stvarnih trenutaka, bježeći od njih jer se procjenjuje da nisu srećni.

Realnost je znatno drugačija. Ako hoćemo da živimo vjerodostojno, neophodno je suočiti se sa istinom da su bol, tuga, razne neprijatnosti sastavni dio života i da se neizbježno pojavljuju s vremena na vrijeme. Ne možemo uvijek biti srećni.

Neki od vas će se pobuniti pročitavši ovo što pišem, ali ja za to imam čvrste dokaze u realnosti.

Pokušaću da objasnim. Zamoliću vas da razmislite o današnjem danu, da li ste više osjećali sreću ili tugu? Razmislite o jučerašnjem, prekjučerašnjem, o cijeloj godini. Kada se sve sabere i oduzme, da li možete reći da ste više osjećali sreću ili tugu?

Moj današnji dan je bio uobičajen, bez osjećanja sreće i bez osjećanja tuge. Nije mi se ništa desilo zbog čega bih osjećala sreću i zadovoljna sam jer nisam doživjela neki dogadjaj zbog kojeg bih osjetila tugu.

Dakle, kao što je isti broj dana i noći, i njihovo trajanje, tako je i sa srećom i tugom, one zajedno predstavljaju ravnotežu u životu.

Svi vi koji iščekujete konstantno osjećanje sreće, u velikom ste problemu. Vaše iščekivanje vas čini nemoćnim jer je nerealno. Toliko je nerealno kao kada biste očekivali da u Crnoj Gori bude uvijek sunčan dan.

Ako ne odustanete od vaše filozofije i zahtjeva za konstantnom srećom, zbog nedostižne misli zapašćete u opasnost da vas savlada depresija, apatija, bijes, nemoć..