Sva živa bića, pa i čovjek, posjeduju težnju da uz minimalna ulaganja energije dobiju najviše. Većina ljudi jako voli sigurnost, makar ona i ne bila za njih previše afirmativna, po principu radije će ostati u rodnom gradu na starom poslu, nego promijeniti mjesto stanovanja zarad posla koji nudi znatno veća primanja; radije će ostati u emotivnoj vezi koja traje četiri godine, uprkos tome što nije zadovoljnan/na u njoj, nego li da pokuša da mijenja odnos zbog straha od još jednog neuspjeha.

Da bismo se snašli, u svijetu oko nas mi stvaramo neke orjentire ili oslonce. Pod njima podrazumijevam specifične obrasce odnosa prema sebi, drugima i uslovima života. Zbog tih orjentira vezani smo za bliske ljude, prostor u kome živimo, neke svoje navike, sliku koju vidimo u ogledalu. To proizvodi doživljaj sigurnosti, nepromjenjivosti i konstantnosti, koji je lažan jer za njega nema logičkih dokaza. Bez sumnje, sve ima svoj tok i sve je u stalnoj promjeni. Kako promjena prijeti narušavanju sigurnosti, javlja se neodređen strah, tzv. strah od neizvijesnosti.

Mnogi ljudi misle da imaju potpunu kontrolu nad životom pa se ne upuštaju ni u kakve rizike. Realnost je, vjerujem da većina od vas u to vjeruje, da niko od nas nema potpunu kontrolu, ne možemo biti sigurni ni da ćemo sjutra biti živi, a kamoli šta drugo. Onaj ko je 100% siguran da će ujutru biti živ, grdno se vara. No, ljudi sebe ipak zavaravaju i ušuškavaju uvjerenjima da imaju kontrolu. Fakat je, ipak, da bi svaka spoznaja da istog trena možemo umrijeti za većinu ljudi predstavljala opasnost za mentalno funkcionisanje.

Jasno vam je, vjerujem, da se ljudi u suštini plaše promjena, što je praktično i normalno. Promjena ima elemente krize, dok nas protivljenje promjeni štiti od nama teško prihvatljivih istina.

Neke najtipičnije misli koje čujem su: “Želio bih da riješim problem, ali ne mogu da mijenjam, a ne ni to, ma nee, nisu pogodni uslovi za tu promjeni“. E pa neće tako moći!

Ne tako mali broj ljudi ima sniženu sposobnost trpljenja neprijatnosti koji proces promjene sa sobom nosi. Oni u osnovi imaju zahtjev da promjena mora biti laka i da ako je teška oni je nikako ne mogu podnijeti. Pitam se da li to znači da će od promjene umrijeti?

Neki drugi ljudi vjeruju da na putu uspjeha nema prilike za neuspjeh, sve mora da teče lako, inače je to onda put kojim uopšte i ne vrijedi ići. Ljudi koji ovako razmišljaju se lako obeshrabre pri prvom neuspjehu, a onda se upetljaju u cijeli samooptužujući proces, okrivljujući sami sebe. Ovakve osobe toliko sumnjaju u sebe te, iz razloga što je svaka promjena nužno i potencijal za neki promašaj, to za njih predstavlja razlog za jačanje otpora ka novom i drugačijem.

Promjena, kao što smo rekli, ima aspekte krize, a bez krize nema razvoja i napretka.

Kada biste imali za cilj da se popnete na vrh planine, ali se dvoumite: sa jedne strane vrebaju mnoge ozbiljne opasnosti na tom putu: da se susretnete sa nekom divljom životinjom koja vas može i ubiti, da se povrijedite, možete ostati bez hrane i vode; a sa druge strane na vrhu te planine se nalazi svjež vazduh sa ljekovitim biljem, sa vrha se pruža najdivniji pogled koji ste do tada vidjeli.

Šta hoću da kažem? Odavno smo kreirali naše specifične modele u borbi sa realnošću, sa ciljem kako bi nam bilo lagodnije, koliko god da sa strane to i ne izgleda baš tako. Upetljani u uvjerenju da stvari, ljudi i okolnosti ne smiju da se mijenjaju, bude disfunkcionalna osjećanja, dakle predstavljaju potencijal za depresiju, anksioznost, problem sa bijesom, niskom frustracionom tolerancijom itd.