Inspirisana ovom temom kreiraću jednu priču sa pokušajem da u njoj pronađemo mudrost, korisnu za život.

Pred sam početak prvog svijetskog rata u Irskoj je jedan bogati plemić sa svojom suprugom dobio sina. Čin rađanja djeteta kome su se radovali pet godina, za njih je predstavljao božanski dar. Na dan njegovog rođenja upriličena je bogata gozba na kojoj su pozvani svi mještani, uključujući i poslugu koja je radila za plemića i njegovu porodicu. Sreća u njihovom domu se osjećala i prenosila na sve žitelje. Njihov sin je tek napunio godinu dana kada su počele da se šire vijesti o početku Prvog svijetskog rata. Plemić je znao da su u opasnosti on i njegova porodica. Znao je da mora pristupiti vojsci, a ujedno ga je plašila budućnost svog sina. Otišao je u službu, a supruga sa djetetom je ostala u njihovom porodičnom zamku. Situacija je bila mirna dok jednog dana kuću nije opkolila neprijateljska vojska. Preplavljena strahom, supruga je dijete dala dadilji i rekla joj da sa njim biježi i da se ne osvrće. Tokom rata plemić je ranjen i završio u bolnici, a njegova supruga u zarobljeništvu. Dadilja nije mogla da se stara o njihovom sinu i ostavila ga je u dom za siročad. Kada se rat završio plemić i njegova žena su pronašli jedno drugo, vratili se u svoj zamak, kada je njihova tuga zbog izgubljenog djeteta bivala sve jača i teža. Tražili su ga, ali bez uspjeha. Njihov imetak je i dalje bio veliki, oni su živjeli u izobilju,ali nasuprot tome tuga je zbog gubitka sina bila velika. Za to vrijeme njihov sin je živio u hraniteljskoj porodici, koja je oskudjevala u osnovnim životnim namirnicama, dok su stambeni uslovi života bili slabi. Živjeli su u trošnoj kući, sa polomljenim prozorima i bez vatre. Plemić i njegova supruga su počeli da gube nadu, ali su još uvijek vjerovali. Jednog dana plemić je skupio poslednje atome snage i slučajno pronašao dom u kome je saznao pojedinosti o svom sinu. Pošao je do kuće gdje je živio njegov sin, uzeo ga za ruku i doveo u zamak dijeleći sa njim najveća izobilja. Već drugog dana njegov sin je počeo da pati. Plakao je, izbjegavao da izlazi iz sobe. Plemiću nije bilo jasno zašto njegov sin plače kada sada u njegovom domu ima sve što mu je potrebno. Zašto on plače za oskudnom kućom, domom u kome je bio često gladan, žedan i promrzao? Njegov sin je zapomagao i dalje uvjeren da su to njegovi najgori dani u životu.

Ova priča nosi jednu pouku u sebi, a tiče se ljudske tendencije da se identifkuje sa patnjom i oskudicom. Čak i kada se osoba suočava sa patnjom, ona ima teškoću da se odrekne svog starog identiteta. Djevojka sa početka priče plaši se da se odrekne identiteta, da je ona djevojka koja ima dečka.

Plemićki sin iz priče je fiksiran za prošlost i ne gleda unaprijed. Iako ga u roditeljskom domu čekaju mir, blagostanje, dobri životni uslovi, on vidi jedino što gubi, a to je propala stara kuća za koju se vezao.

Koliko je ovaj scenario čest u ljudskom životu, čak i kada se neka osoba ohrabri i pokrene promjenu, jedan dio se osvrće i u patnji posmatra ono što ostavlja.

Istinske prekratnice i promjene uvijek će u sebi sadržati elemente tuge, uprkos tome koliko obećavajuće djeluje ono što nam donosi nov život. Onda se ne plašite, već tugujte, jer noseći tugu sa sobom ona će biti saveznik u promjenama.