Sasvim u redu

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Odmiče dan, a ja tražim snagu da ga pustim. Da završi svoje i da ode... Nije on ništa kriv, i nije uopšte loš, ali meni je sasvim običan, čak i bezličan. Nema svoj miris i lik, nego je pokupio neke mirise minulih septembarskih dana, onih sedamnaestih i osamnaestih  po redu, i prolazi tako, jadničak, sasvim obično dočekan, bez radosti i spektakla...

Sasvim u redu

Vazduh je opor, osjeća se smješa ljeta i jeseni, neka ljetnja temperatura i slutnja jesenje grmljavine i kiše.  A nedjelja je, kada najčešće dolaze sjene iz prošlosti... Dovoljno je da u ulazu zamirišu vanilice i ja više nisam tu... Da tišina poslijepodneva donese osjećaj iščekivanja ispita ili treme u stomaku zbog kakvog neurađenog zadatka... onda, kad nismo imali profesora na poziv, nego sami  dolazili do rješenja. Ako ih nije bilo, moralo se prepisati u školi. Ako ni tamo nije niko znao, onda ništa. Ćutke bismo čekali da se profesor sjeti domaćeg i radovali se ako ga zaboravi...
I jesu li svi ovi središnji dani septembra bili ovako obični? Nijedan nisam zapamtila. Ni o jednom nisam ništa zapisala. Gdje sam bila, za čim patila ili se nečemu radovala? Utkali su se u mene, a ja ni o jednom ne znam ništa. Što ću, kad ih je bilo četrdeset i četiri...I  puta toliko strepnji, radosti, trenutaka dosade... Možda sam nekad, tek na početku života sasvim, radovala se prvoj kiši i šljapkala po lokvi. Zamišljena djevojčica je gledala u daljinu, maštajući o nekim običnim stvarima, možda biciklu...pa je možda jedne godine bio utorak i pošla sam u Američki centar, u zgradi Jugoexporta, da listam ogromne časopise pune reklama za parfeme i džins...mirisala sam novi papir tih časopisa, mirišući tako neki daleki svijet... Možda je jedne godine bio petak, pa sam sa drugaricama razmijenila garderobu, da se dotjeramo što ljepše i prošetamo titogradskim korzom, zaustavljajući se na naše mjesto,tamo  gdje je bila prodavnica slovenačke obuće Peko. Možda je jednom bila nedjelja, dosadna i debela, jedva se odvukla od jutra do večeri, jer je ponedeljak bio moj zbog njega. Nekog njega, pa drugog njega... Mislila sam  da je svaki pravi i propisno patila zbog svih. Pa su mojoj djeci rasli zubići, taman u središnjim danima septembra. Možda je neke godine bila neprospavana noć, zbog kakve temperaturice, o kojoj sam , opet, propisno brinula. Neke je godine, u ovim danima, sigurno bilo i svađa, nesporazuma... Davala sam ljudima da čople i glođu život moj, kao da ih imam rezervnih još osam..I opet sam se, sasvim sigurno, nervirala zbog toga. Ne što oni čople, no što ja dajem...
I dođe onda ovaj četrdeset i četvrti, potpuno malaksao, kao sa gripom. Bih da ga proživim, onako renesanski , da ga sažvaćem do poslednje kapi soka, jer znam da vrijedi i ne smijem uludo da ga  predam prošlosti...Uključujem muziku, onu za tancovanje, da mi podigne energiju, da zaplešem sama sa sobom, ovoga bezličnoga dana...traži to ona zamišljena okana od prije trideset i osam ljeta...Bih da zgrabim taj dan, pod mišku da ga stavim i zatrčim se, pa kako god...Bih, ali ne mogu...Nekakva mi malaksalost od dana pređe, zarazi me ćutanjem, samo ga tišinom odživjeti mogu. I gledam ljude moje, dobri su i divni, i baš ih volim, ali zalud...i nema te kume, a dosta ih je, čija bi me priča spasila i šala nasmijala...nema kolačića da mi osmijeh i sitnu radost izvuče...A živi, zdravi, dobro baš  svi...A meni se samo ćuti. Sasvim.
Utkah u život svoj i ovaj običan dan. Ne napravih od njega čaroliju. Ne napravih posebnost neku. Ne napravih ništa. Odćutah ga i pomiješah  sa svim prošlim srednjeseptembarskim danima običnim. Onim kad smo živi, zdravi...samo umorni od planova, želja, očekivanja...kad nam se ćuti, jer je i ćutanje život. Ćutanjem sam se vratila sebi, grlila onu malu što nije znala puno, ali je željela mnogo. I od dana ne napravih ništa, ali shvatih i da je ništa u redu. Biti tamo gdje zapravo nisi, ćutati, uživati u tišini...Tiho ga dočekati i tako ispratiti, nadajući se da će sledeći, onaj u narednoj godini, biti ljepši i bolji. Ili se ničemu ne nadati, samo živjeti. I to je redu.

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

Tagovi :

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.