„Taj hod po žici, to traženje balansa tijela, vrebanja momenta, osluškivanje vazduha koji struji, bez gledanja dolje, jer dolje je bezdan. I svaki pogrešan korak, strmoglavi pad. Kad savladaš to hodanje i uspiješ da siđeš sa žice, neozlijeđena, a puna adrenalina, ništa ti više nije isto. Onda, i u teškim trenucima koje život neminovno nosi, ti imaš svoju malu tajnu, duša svoje parče neoskrnavljenog neba. I onda se teškoćama nasmiješ, lakše ih podneseš i pobijediš. I teškoće i ljude. Eh...“

Smije se, uzdiše, ispija gutljaj espresa, lagano pravi pokret ramenima, samo njoj svojstven i priličan. Kako volim tu njenu žensku energiju, sasvim žensku, a opet netipičnu. Ona voli sve žene i u svakoj pronađe nešto lijepo, opravdava i razumije, nikad ne osuđuje. Potpuno je van ovog miljea, sva životna, razdragana, bez urođenog mazohizma iako je naša. I, vraća se pričanju...

„Sad da ti ispričam, više ne bi bila tajna, zato neću da ti otkrivam, a ti si pametna, pa nasluti. Ali, samo da znaš, čovjek kad se zaljubi nema pravo da ljubav ubija i guši, niti da bježi od nje. Objema rukama da je prigrli i da uživa u njoj, to je poklon, od Boga dar, kako god se zvala. A ljubav se nekad zove Zabrana, ali tad je naslađa!!! Hahaha....“ , smije se, a liči na djevojčicu koja je krišom uzela teglu iz babinog zaključanog špajza. Smijem se i ja, odjednom radosna što sam saučesnik u toj igri, tajanstvenoj potpuno.

„Kako su posebno čarobni ti ukradeni trenuci, ti tajni sastanci i prigušeni poljupci. Sve je tu, Sneki, čista romantika. Posebno zajednički boravak u javnosti, udaljeni jedno od drugoga, a znakom srca spojeni i bliski. Kada pričamo međusobno, a pred drugima, govorimo u metaforama i aluzijama, naši umovi, osim naših srca, spajaju se samo nama poznatim nitima. I odmjereno uvijek, da nikome nikad ne bi bilo sumnjivo. To je hodanje po žici. Iznad bezdana.“

„A kako se završilo hodanje? Je li se završilo? Kako ste izašli iz ljubavi? Jeste li je svukli i bacili?“, malo sam i ja postala opasna.

„Vjenčali smo se na nekom groblju, na uzvišenju. Kasnije sam shvatila da su mi haljine preuske i da je došlo vrijeme da ih skinem, ali on nije mogao bez mene. Zato sam otišla u Beograd. Dvije godine mu je bilo dovoljno da me preboli, treća je trebala meni, da me uvjeri i smiri, da mogu da se vratim. Ostalo znaš“, osmijehnula se uz namigivanje.

„O, on je patio“, sažaljivo izustih.

„Ljubav je vrijedna patnje, Sneki. Uostalom, utješio se brzo, dobio je treće dijete. Eno uživa sa ženom i djecom, obilaze svijet. Ta mu je ljubav donijela smirenje i spoznaju, vjeruj“, zaključuje svoju priču, svoju tek odškrinutu tajnu.

Znam da mi ovo nije pričala zalud. U mirisnim  aprilskim  jutrima, kada muški pričaju o računima, a žene o novim kolekcijama, ona je pričala o ljubavi koja uvijek donosi radost, kako god se zvala. I onda kad donese patnju, blagoslovena je. Znam da mi je ispričala namjerno, da mi odškrine vrata za neku novu priču. Da ja, ako nemam hrabrosti, snage ili volje za hod po žici, zamislim njen. I hodam u mašti, izmišljam mjesta sastanka mojih ljubavnika, pletem njihove razgovore, uživam u njima dok cvjetaju i patim kada počnu da venu. Ustvari, ne mogu da venu. Ta takva ljubav im je utjeha, pribježište.