Koliko migracije mogu da utiču na psihu

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Ovaj članak ću započeti riječima koje odzvanjaju u prvim kadrovima šeste epizode emisije „Crnogorci u Latinskoj Americi“, TVCG produkcije.

...“ Meni je ovo trebalo da bih nastavio da živim u miru“...; „Težak je susret kada sretneš oca poslije trideset pet godina“...; „Kada su mi udarili pečat u pasoš, umalo nijesam zaplakao. Nijesam mogao da vjerujem da sam stigao u Crnu Goru“...; ..“Znao je da nema đe da se vrati nazad, i to je bio razlog da se izjasni, da ide dalje.“

Koliko migracije mogu da utiču na psihu

Crnogorci su se mnogo iseljavali, naročito kada su se pred Osmanlijskim carstvom morali povlačiti u planine. Prve migracije stanovništva su se kretale putanjom iz središnjih djelova Crne Gore u Crnogorsko primorje, kada je ono pripadalo Mletačkoj Republici ili Austrougarskoj. Početkom 19. vijeka prvi Crnogorci, najčešće iz primorskih krajeva, počeli su dolaziti u Argentinu, da bi taj trend u većem broju nastavili osamdesetih godina tog vijeka. Najmasovnije iseljvanje našeg stanovništva u Latinsku Ameriku nastupilo je početkom 20. vijeka, dok danas u Argentini živi druga i treća generacij crnogorskih iseljenika.

Migracije su stare gotovo kao čovječanstvo, no ovdje mi se nameće jedno pitanje: po čemu se razlikuje iseljavanje čovjeka iz zemlje u kojoj je rođen u 18. i 19. vijeku, od migracije u 20. i 21. vijeku?

U stručnoj literaturi se nameće podatak da se tokom devedesetih godina prošlog vijeka prosječni Amerikanci sele jedanaest puta tokom života, a svaki treći se na jednom radnom mjestu zadržava manje od jedne godine. Razlika, iako na prvi mah izgleda da se tiče isključivo samo proporcija, nije samo u tome. Naši preci su odlazili „trbuhom za kruhom“, odlazili su „jer im je glava bila u pitanju“.

Mi danas migriramo i iz razloga lične, egzistencijalne ugroženosti, no iz drugih razloga,  iz razloga što je pa gotovo to postao fetiš, oprvadavajući seobu idejom da je dom tamo gdje mi je posao i dobra zarada.

Mladim ljudima svih ovih decenija se čini da jedini egzistencijlni spas vide u odlasku iz zemlje, većina ih vidi svoju budućnost jedino da diplomiraju i odu negdje, i ne moraju da se vrate. Neki uče norveški, neki njemački jer u Njemačkoj nedostaje medicinski kadar, a najveći broj i dalje sanja Ameriku. Možda će istorija bilježiti peti talas migracija Crnogoraca u Argentinu...

Ratovi u bivšim republikama SFRJ, velika stradanja, ljudska i mtaerijalna, porast broja traumatizovanih, zlostavljanih, porast kriminala, prisustvo orgnizovnih ubistava, gubljenje moralnih i etičkih vrijednosti, popularizacija kriminala, masmedijska manipulacija su kontekst u kome smo živjeli prethodnih godina i on je još uvijek naša svakodnevnica. Potpuno je jasno da se u takvoj sredini rađamo adekvatni, a imamo mnogo više problema od onih razvojnih: separacije, formiranje seksualnog identiteta, i profesionlno sazrijevanje. Mladi u našoj državi imaju sve oskudnije kapacitete za odnos sa drugima, za razmišljanje, za kritički osvrt. Postalo je poželjno ne pokazivati svoja osjećanja, i ne osjećati.

U ovakvim okolnostima sve veći broj mladih se odlučuje da ode iz zemlje sa i zbog pounutrenog ne tako dobrog iskustva, prateći svjetske trendove tražeći posao ili težeći profesionlnom usavršavanju.

Sofoklov Edip, saznavši da je on krivac za kugu koja je pogodila grad, prihvata najtežu tada zamislivu kaznu: on postaje skitnica preuzevši status osobe koja ne pripada polisu. Da li su odlasci ljudi iz Crne Gore kao Edipova kazna?

Migracija stvalja identitet neke osobe u stanje rizika, spadajući u kategoriju takozvanih kontinuiranih trauma sa rekcijama koje najčešće nisu eksplozivne, ali koje imaju trajne i duboke psihološke posljedice.

Ovdje se postavljaju pitanja da li je moguće zaboraviti svoje ime i zemlju, i „zašiti“  za sebe neke druge, napustiti porodicu u zamjenu za novu, usvojiti novo prezime i njime „prezimenovati“ svoju djecu koja možda neće znati tvoj jezik, a pri svemu tome jasno znati odgovor na pitnje ko sam, koji je moj jezik, kako se zove zemlja mog porijekla i koje prezime je moje sopstveno?

Neki od nas će ostati, neki će otići ili su već otišli, njihovi razlozi za odlazak ili ostajanje su nekad predmet psihoterpijskog procesa. Zadatak stručnjaka jeste da se pomogne pojedincu da pronađe zlatnu sredinu između hrabrosti da se ode, a ujedno da se ne ode potpuno. Ako ne uspijemo da sa sobom ponesemo ono što jesmo, „škrinju naše kulture“, u budućnosti nam može prijetiti opasnost od psihičkih simptoma uslovljenih epidemijom iskorjenjenosti. U našem narodu se to nekada zvalo „tikva bez korijena“.

Zadatak svih nas je da odredimo mjeru između previše vezanosti za kulturu i potpunog prekida u odnosu na kulturu iz koje potičemo.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.